U mom vokabularu, taj sadržaj taguje: 'instrumentalist virtuoz', dok je 'šreder', naizgled sinonim, ali sa bitnom distinkcijom... Ček' da vidim šta piše u mojoj knjizi definicija...sinisake wrote:Rec sreder za me nema iskljucivo negativnu konotaciju, to je svako ko je odvojio vreme™ i ozbiljno poradio na instrumentu i muzici uopste.
Dok virtuoz primenjuje tehnička sredstva podređena funkciji unutar polja muzike, u ulozi supersenzitivnog-visokorezolutnog-konvertera apstraktne-muzike-nota u slušaocu perciptivan domen zvučnih senzacija... i gde je kvalitet virtuoza, ne samo u tehni i mehanici, već najpre, u urodjenoj i na elixiru tradicaja civilizacijskih tekovina, kultivisanoj hermeneutici... (he, he.., al' sam ga spakovao, ovo ni dr Nele ne bi uspeo)
Šrederu je svojstven skup superiornih tehničkih, mahom mehaničkih veština, koje većim delom nemaju nikakvu muzičku primenu, već su same sebi cilj i promocija, niti izdanak muzičke kulture i geneze tog duha, već otisak modle tehnicističkog duha vremena, arhetipa veštog heroja, gde veština simboliše moć a ne sredstvo, isprazni surogat koji po formi naliči pravom, ali ništavne nutritivne vrednosti... Otuda i tako izražen disbalans, skromnog skvrčeno-sparušenog-telašca-muzičkih-pojmova i bravurozne brbljivosti...
No to nije svojstvo samo popularne muzike, možda je to samo najbestidniji oblik, ima toga sve više i u klasičnoj muzici... Sve je više talentovane dece koja se od malena, primenom svih tih naučnih metodologija i sredstava, driluju poput sportista... a to seme sve bujnije klija na đubrištu plitke publike željne senzacije... Dok su sve ređi nosioci te prvobitne iskre gde učenik jednog majstora, postaje profesor drugog...
Mala ilustracija, tog danas sve ređeg šmeka: Kada su Arturu Rubinstajnu postavili pitanje o njegovom utisku o Americi, kaze: "Kad sam prvi put nastupao u Americi, bio sam mlad i interpretacija mi je počivala na doživljaju i expresiji te sam neretko, ispuštao note u pasažima... i znate, nisam bio dobro prihvaćen, Amerikanci su narod koji za cenu svoje ulaznice hoće pošteno sve note..." Sjajna ironija i potsmeh ćiftinskom, što bi sve da mehanički premeri, kvantifikuje, administrifikuje... te sve bitno ispusti, a preostalo smućka u "sistem".
Svaki pristup nosi svoje konsekvence... Princip je da moraš nešto da ispustiš da bi uzeo nešto drugo. Kvaka je što to u ruci biva podcenjeno, a to što bi uzeo precenjeno, što uvidiš tek pošto više nema natrag... Taj neki rad na tehnikama, znanjima i veštinama u muzici često biva poput bodybuildinga, završi gore nego kad se počinjalo... Al' šta ćeš, mora da se radi i nada... (Ako ništa drugo, uvek možeš nekog da uplašiš sa: "e, a šta bi ti odcvirao na: |Dbmaj7 Bb7b9|Ebm9 Ab7|" )sinisake wrote: E, sad, paradoksalno - to prevazilazenje izvesnih limita, umesto da oslobodi, ume zapravo da zauzda kreaciju, a bogami negativno utice i na ukus, posebice kad je popularna muzika u pitanju. Nekako se uvek stvori onaj elitisticki stav, kad god je rec o necem sirovom, prostom, nesofisticiranom (a to bi trebalo da je sustina rokenrola, bemliga) - zar je i to muzika , kod svih tih ljudi koji su ovladali komplikovanijim strukturama...