zwelj wrote:
Da, ali u diskusijama ovog tipa smatram da je taj pogled 'pticje perspektive' adekvatniji, jer kako vise puta pomenuh, pricam u kategorijama, a ne kao objektivni kriticar lika i dela nekog pojedinca, a namera je u prezentovanju jednog vidjenja i time ne pretendujem na apsolutnu i ultimativnu istinu sa svim decimalama.
Ne mora se biti slikar hyper-realista da bi se nesto predstavilo, naprotiv, cesto je forma krokija, par poteza olovkom, nekoliko karakteristicnih linija i specifikum je tu, a time i daleko poucnija, jer ukazuje na bitne odrednice bez gubljenja u detaljima i specificnostima.
Ne mora, ali ako se ode jako daleko pogubi se realna perspektiva. Gledaš stvari iz aviona i ili na mapi i kažeš, ma šta taj Niš je tu odmah kod Beograda, pogledaj kolika je evropa. I onda kreneš pešaka od Beograda ka nišu pa vidiš da to i nije tako blizu. Ako prezentuješ viđenje potreban je adekvatan primer, a i dalje mislim da ti Vai nije dobar primer za to.
Dushan S wrote:I konačno, voleo bih, najozbiljnije, objašnjenje na koji način se kožne pantalone i fluorescentna gitara Gambalea kao i jedan deo njegovog muzičkog uratka uklapaju u tvoju želju da povučeš jasnu liniju između Ovih i Onih gitarista?
Ono na sta pokusavam da ukazem, ne lezi u pojavnom, jer svaki atribut koji navedem kao negativan moze biti deo nekog drugog konteksta gde je u senci drugog, meni afirmativnog pa ga u tom slucaju prenebregavam jer ne dominira, sto mi oponent moze spocitati kao nekonzistentnost tvrdjenja i dovesti raspravu do besmisla, a kako je pronicanje u 'smisleno' i 'vredno' individualna i subjektivna rezultanta, sofisticiranosti licnosti, iskustva, obrazovanja, zivotnih okolnosti... tesko je drugima predstavljivo zbog razlicitog sadrzaja pojmova svakog od nas iako koriste istu "etiketu". Tako da cu pokusati (taj nezahvalni zadatak "objektivizacije" neceg sto je po svojoj prirodi subjektivno, ali ne i solipsizam), distinkciju izmedju vrednog i manje vrednog, da objasnim preko dva licna iskustva u pokusaju transfera slicnih iskustva kod citaoca, jer svako ima svoj individualan primer "mentalnog kvantnog skoka".
Da li si siguran da se ne baviš pojavnim? Neću sad da idem dotle da ti tražim pojedinačne citate, ali upravo si u prvom ili drugom post-u adresirao aspekte cock-rock ideologije koji se tiče teatralnosti koja je neodvojiva od imidža i pojave takvog gitariste. Kožne pantalone ovde samo simbolički predstavljaju naivno i pogrešno primenjen kompromis ili želju da se u to vreme prikaže kao moderan od strane Gambale-a, kao i nedostatak ukusa za oblačenje (ne znog kožnih pantalona samih već zbog toga što njemu stoje kao piletu sise) ali ja sam u nekim situacijama to isto čuo i u njegovom sviranju, a čini mi se da ti misliš da kič i neukus nisu prisutni kod nekog fusion gitariste?
Prvo je kad sam isao na casove klasicne gitare kod profesora Rafaila Blama (otac Mise Blama kontrabasiste). Svirao sam mu neku kompoziciju a onda je on uzeo gitaru. Iako je njemu gitara bila, tek, sporedni instrument, njegova interpretacija pored sveg suskanja zica, nezgrapnosti prstiju (bio je vec star) buzz-a zica... zvucala mi je daleko bolje od moje koja je bila cistih tonova, pravilne ritmike... tehnicki daleko besprekornija. Bio sam potpuno zbunjen kako je to moguce, jer bi po 'mojoj logici stvari' trebalo da je moja bolja. Postojalo je nesto sto mi izmice i u to vreme nisam imao nikakvog odgovora ali je ostao dubok utisak, misterija koja je godinama kasnije odgonetnuta... (donekle)... Dok sam ja video skalu, on je video pasaz, gde sam ja video legato, glisando, prstored, on je video artikulaciju fraze, gde sam ja video akorde, on je video voisinge... itd. Gledali smo isto ali svako je tumacio iz sopstvene matrice. Moja matrica je bila daleko siromasnija, ali sam intuitivno osecao da tu ima neceg, nekog ostatka koji mi izmice.
Drugom prigodom kad sam bio mladjan i drcan (lovac jaaaa!) svirao Mc-a, DiMeolu, neke brzake od John Goodsall-a (Brand X), DeLucie (svirao ceo 'Entre Dos Aguas' paralelno sa plocom) + Alhambra, Asturias, Bachove lute svite, Lobosove chorose... i u nekim lokalnim krugovima (mame, devojke i drugara) vazio za nekog gitaristu. Elem, jedan drugar me upozna sa saxofonistom (koji je bio 7-8 godina stariji od mene, Vukom Vujacicem, (mozda ga se neko seca, svirao je u Inamorati, Plavoj Ptici a kasnije u Du Du a) i tako mi krenemo da sviramo. Tom prilikom je vise svirao na Rhodes-u nego na sax-u, prvo neke moje 'kao stvari' i sve bese lepo dok ne krenusmo da sviramo standarde, koje sam ja tada prezirao kao ljige, estetsko-moralno neprihvatljive mladom udarniku socijalisticke avangarde gitare, tuc-muc, iz IV brzine predjoh u I, pa bjezmo u pentatoniku... U Blue Bossa-i nikako da prodjem onu modulaciju iz C-mola u Db dur... Srecom Vuk je bio dobar dasa, pohvali me, postadosmo dobri drugari a i ovaj moj drugar odusevljen sto nas je spojio i kako smo super svirali... a ja se totalno izbedacio, danasnjim zargonom receno... Ponizilo me je nesto sto sam potcenio, sto sam smatrao da sam, po defaultu, prevazisao..., nije to bio izraz moje svesne bahatosti, jer sam voleo gitaru, muziku, ucenje novog..., vec vodjen pogresnom logikom implikacije, da ako sviram virtuozne kompozicije baratam ujedno i muzikom, verovanje, matrica koju je i okruzenje ohrabrivalo a ja naseo.
Iz ovih i mnogih drugih primera sam naucio da je ono sto vidimo kao afirmativno/negativno zapravo samo vrh ledenog brega (projekcija sopstvenih verovanja i otuda vidljiva) a da je zapravo prava sustina, priroda i kvalitet toga u tom bottom-u (ostatku koji nam izmice) a do sposobnosti njegovog tumacenja se ne dolazi samo razvijanjem muzickih vestina, slusajuci, svirajuci, koncertima... vec kompletnim kultivisanim intelekto-emocionalnim sazrevanjem, a za to je potebno vreme, obrazovno-kulturni enviroment...
Ima par čudnih momenata u ovoj tvojoj priči. U drugom pasusu, ono što ti se dogodilo nije "neznanje muzike", to je tehničko neznanje. Tvoja priča govori o tome da si mislio da znaš više a ispalo je da znaš manje. Takođe, ono o čemu ti govoriš je poznavanje specifičnog muzičkog rečnika. Nusrat Fateh Ali Khan nije morao da poznaje jazz teoriju da bi izvodio najbolji Quawwali. U tvojoj priči, ti si mislio da poznaješ DŽEZ bolje nego što je na kraju ispalo, da tvoje znanje ima ozbiljne rupe. Ti imaš normalno, pravo da napraviš privatni univerzum u kome je džez muzika centar i gde se sve ostalo određuje u odnosu na nju, ali to ne znači da možeš vrednosni sistem izgrađen na takvom razmišljanju slobodno projektuješ na muziku koja nema takav izraz i pristup. Nakon što je u jednom trenutku fusion bio in i moderan, došle su generacije gitarista koje imaju koren u rok muzici a pozajmljuju iz džeza određena harmonska rešenja ili melodijski pristup, ali oni nemaju nikakve ambicije da budu džez gitaristi, niti ih je to ikada interesovalo. Pol Sajmon ili P. Gabriel su uspešno u svojim pesmama koristili elemente etno muzičkog nasleđa raznih naroda. Da li je sad njihova muzika nekvalitetna zato što Paul Simon ne poznaje zaista u detalje afričku muziku? Ili zato što Gabriel ne zna da svira Harmonium i arapski jezik? Vai ima vrlo složen muzički izraz, u kome postoje elementi Jazz muzike, ali koren rok muzike i njeno poreklo nije u Jazz-u već u Blues-u i muzici evropskih doseljenika od koje je proizišao i kantri.
Razlika izmedju Gambalea i Vai-a je upravo u tom osecanju ostatka. Kod Vai-a nemam nikakav intuitivni utisak da mi nesto bitno izmice, dok kod Gambalea itekako postoji (a vreme empirijski pokaze), nevezano za njihov naizgled zajednicki vizuelni styling, uostalom, ima li vece kicerice od George Bensona, pa kako god, on mora u prvih 5 jazz gitarista svih vremena... Kod ovih sa vecim bottom-om, vremenom i sazrevanjem uvek pronalazimo nesto novo, i to na nivou 'noda mreze', koji te odvede negde dalje, poput neke crvotocine ka novim idejama i tumacenjima.
Ovo je malo na nivou tvog ličnog doživljaja. To što imaš "intuitivni osećaj" nije neki empirijski dokaz, osim dokaz da ti ne nalaziš ništa u tome. Samo je poenta da si vezivao tu kičericu samo za rok gitariste, a sad odjednom i sam kažeš da ona jeste prisutna i kod nekih Jazz gitarista.
Odlika umetnika je 'dubok ljudski sadrzaj' (a ne samo talenat muzicki, literarni, likovni...) i mora da postoji u licnosti umetnika, a radom na sebi se to razvija do objektivnog kvaliteta, medjutim, postoje i oni drugi sa nedostatkom tog fundamentalng propertisa, ali koji bivaju nadomesteni tehnikom, vestinom, kameleonstvom..., stvarajuci pseudo umetnost koja na povrsinskom nivou izgleda slicno pravoj, ali je zapravo simulakrum. Pravu umetnicku intenciju, odlikuje duboka unutrasnja "DNK logika univerzuma", dok ova druga meandrira u zavisnosti od spoljnjeg responsea publike ka sve vecim porno-egzibicijama gonjena narcisoidnim egzibicionizmom bez mere, svrhe i smisla.
Slažem se. Samo problem je opet u koordinatnom sistemu u kom se vrši merenje koji ti kad se radi o muzici privatizuješ. Iz ugla nekog Jazz puriste, Holdsworth pa čak i mnogo pitkiji Fusion gitaristi su masturbatori. Gledano iz našeg ugla, možemo proglasiti da se Indijsci genetski rađaju lišeni dobrog ukusa vezano za oblačenje.Gledano iz tvog ugla, nema razlike između Vai-a i bilo kog nabrijanog šred masturbatora. Fabula je u tome što svaki oblik umetnosti ima određene zakonitosti i gradivne elemente. Ako ih neko ne razume, ne prihvata ili su mu čak odbojni, on ne može razumeti i razlikovati zašto je jedna brljotina a druga kvalitet. Postoji jedna stvar koju nismo ni ti ni ja pominjali a to je "Guitar Hero" aspekt koji postoji u rok muzici i njen je neodvojivi deo. Ikonografija čoveka koji stoji osvetljen spotlight-om je neodvojiv deo rok muzike. Steve Vai mora da izgleda i morao je da izgleda tako kako izgleda jer je to deo načina prezentacije muzike kakvu je radio, deo rok nasleđa i nešto što dobar deo publike očekuje. Pa bio to Vai, Hendrix ili Hank Marvin. Samim tim ne možeš diskreditovati taj imidž, taj arhetip revolveraša sa gitarom na bini a da ne diskredituješ rok muziku u celini, i ne može ti zamerka na nekog biti da je gitarski heroj, kao što ti ne može biti zamerka za nekog jazz svirača da je steretip jer je proćelav lik sa cvikerima u odelu koga snimaju kako u zadimljenom klubu izvodi svoju muziku na zastarelom modelu gitare. Ne ide. Muzičar se obraća publici koja ima određena očekivanja i shvatanja. Inatiti se ne bi imalo smisla, niti je neki dokaz bilo čijeg integriteta. Vai je to očigledno na vreme shvatio i time manipulisao u svoju korist, zašto da ne.
Dushan S wrote:Nego delimično off a delimično on topic: Voleo bih da znam šta misliš o Zen-u. Pošto si filozofski raspoložen. Znaš li zašto pitam?
Nemoj, molim te, da otvaramo jos i tu temu... i ovako sam se raspisao mimo svake mere i reda.
Probaću da budem što kraći. Pitam te zato što većina zapadnjačke logike kako se nešto definiše ide spolja, kroz kontekst nečega upoređivanje itd. Tako i ti objašnjavaš svoj stav. Na istoku, traži se ono što dolazi iz samog bića, a autentičnost nekog stvaralaštva proizilazi iz čistote izraza bića, dok je forma nebitna. Mačevanje ili pravljenje čaja su samo formalni materijalni nosač, način da se dođe do nečega ili nešto izrazi. U tom smislu, umetnost se izražava kroz bilo koji oblik gde postoji mogućnost a njena vrednost bi morala biti više merena time koliko je onaj koji je stvara uspeo da izrazi svoju unikatnu suštinu a manje kroz to kakva je forma toga. Problem nastaje što je to mnogo teže za percepciju nego forma. Džez ima svoju formu, kojom se može ovladati, kao što i rok ima svoju formu. Ti mnogo govoriš o nečemu što ja vidim kao poznavanje i duboko razumevanje forme, ali razlog zašto ljudi reaguju na određene ljude je u drugačijoj vrsti percepcije i neke stvari nije moguće racionalno, teoretski objasniti. Mnogo gitarista svira sjajno, mnogo ima razrađen imidž a od svih gitarskih heroja osamdesetih samo su 3 - 4 čoveka ostala na mapi od više hiljada. Postoji određen razlog zašto toliko mnogo ljudi reaguje na Vai-a, a to nije zbog tehnike (jer ima ih mnogo koji sviraju stvari koje on ne može) zbog songwriting-a (a iako pravi solidnu muziku ima ih i boljih od njega po tom pitanju) a nije ni zbog imidža (jer ima ih kojima taj imidž smeta ili ih ne zanima.
p.s. Ovo nije napisano kao dokaz da je moja matrica visokorezolutnija od tvoje, niti zelje da ti namecem svoje poglede, to je stvar licnog upgradea, vec vise, ako je to uopste moguce postom predstaviti, pojasnjenje moje logike koja cesto u tvojoj matrici tumacenja dobija drugi smisao, izrazen komentarima koje je meni pak, besmisleno da komentarisem, a ti to opet tumacis svojom matricom...
Pričamo, nebitno, ne moramo se slagati. Ja se samo na kraju moram opet zapitati zašto ti je toliko teško da poslušaš ono sa linkova koje sam ti poslao i da mi kažeš šta tu tačno čuješ što ti povezuje dotičnog iz naslova teme i cock rock gitar hero ideologiju, sveprisutnu u rok muzici.