Post
by Dushan-85 » 12 Oct 2009, 08:37
Bluzom sam se 'zarazio' preko Hendrixa. Od njegovih obrada krenuo sam da tragam za korijenima. I stao sam negdje kod Dzon Li Hukera. Svirka i pjevanje, ako ne i pricanje, tog covjeka sastavilo me je sa zemljom. Znam, ima masu dobrih bluzera. Sva tri Kinga, Bi Bi, Albert i Fredi, imali su jak shtih u svemu sto su radili. Pa cak su mi se i neke stvari Alberta Kolinsa dopadale. Stivi Rej Von je dao svoj pecat svemu. I dobri stari Madi Voters, sa svojim macho-grubim glasom, orao je braze chikashkom bluz. Dobar je bio i Dzoni Vinter, u svoje doba, da se malo 'prodere'. Ali, za mene su ostali neki ljudi gromade, nepomicne stijene u cijeloj prici, pritom mislim na Hukera, Haulin Vulfa, Lidbelija. Oni su me vracali u ona vremena kad doslovno nista nije valjalo. Kad ti je falila zena, dom, kora hleba, kad ti je jedino lutanje i cirka bila jedina izvjesna stvar. I naravno-Djavo. Bluz pokazuje da nikada Crnci nisu zaboravili odakle su i zasto dosli u Ameriku. Ostalo im je samo da ispricaju svoje gorke price. Price i pjesme koje su parale bubne opne plantazerima koji su pokusavali svoje kcerke da nauce kako se svira Betoven na rastimovanom klaviru. Oni crni robovi bili su tamo, ispred baraka, posle teskog rada, pjevali su svoje pjesme i nisu lagali. Kao sto kaze Dzon Li Huker, NIKO IZ OVOG BLUZA ZIV NE IZLAZI. Jednom kad se udje u sve to, znas, da ti izlaska nema. Bluz ulazi ljudima u kosti i dusu. Bluz trazi cijelog covjeka. Prima ga u svoju plavu kucu ili ga izbacuje za sva vremena. Po svemu sto sada pisem, izgleda da sam jos uvijek u njoj....
