Oprošteno ti je.
I ne, ako nešto piše na internetu ne mora da znači da je istina... Treba da razumeš - Nik je čovek koji je trebalo da završi Kembridž i postane veoma ugledan i bogat građanin, a on je umesto toga razočarao sve svoje prijatelje i celu svoju porodicu (da ne spominjem engleske književne krugove) time što se jednostavno ispisao sa univerziteta. Naravno da su svi požurili da objašnjenje nađu u nekim drogama (iako Drejk nije eksperimentisao sa njima ni više ni manje od prosečnog engleskog mladića krajem šezdesetih), umesto da se suoče sa mogućim reperkusijama: zaostalošću obrazovnog sistema, zloj volji prema mladim talentima u ustajaloj univerzitetskoj atmosferi (Nik je jednom navodno rekao: "Škole su mesta na kojima osetljivi iskuse užasavajuće udaljavanje od stvarnosti kojeg se ponekad ne mogu osloboditi"), nezainteresovanošću tipične engleske porodice za međusobne odnose...
Kod Drejka najviše volim taj "prelaz" - kada slušaš "Tanworth-in-Arden" (odnosno "The Complete Home Recordings", zavisi šta već nađeš), čuješ Dilana i samo Dilana. A onda odjednom sledi taj prelaz na "Five Leaves Left" i potpuno drugačiji zvuk. Kontinentalni pomak, moglo bi se reći. Jako retko se tako nešto dešava kod umetnika, zato je i bitno. Jedini slični primer koji mi pada na pamet je Horhe Luis Borhes.
Nik Drejk je jedan od retkih autora čije diskove imam u originalu. Preporučujem to svima: "isprsite" se za CDove koji su vam zaista bitni.
PS: Ako krenu da vam prodaju nekog "kantaautora" kao "drugog Nika Drejka" - Tima Baklija, recimo, ili neko slično smeće - krenite tiho prema najbližem izlazu. Jedan je Nik.