Za razliku od klasicne, akusticne i archtopa gde neprestano experimentisem, jer je tip i koncept zica itekako bitna varijabla karaktera i dozivljaja instrumenta, na solidbodiju, gde je to daleko manje izrazeno, mi je vec godinama ustaljen standardni DADDARIO EXL-110 Set... ("
Koja su kola to bolja od moskviča...?!"

) do nedavno, kad iz puke radoznalosti isprobah Ernie Ball Regular Slinky koje mi se neobicno svidese... Deluju kao da imaju vecu masu pod prstima, bolju gipkost, dinamiku i veci sustejn... zapravo su me potsetile na davnasnji utisak kad sam sa 'Rock and Roll' žica iz Balkanske ulice presao na Picato...
E sad, nemam problema sa pucanjem, rdjom i sl. ali rekao bih, kao da im radikalno variraju neka mehanicka svojstva, prevashodno gipkost i response na attack, i to ne sa nekom pravilnoscu u vremenu, vec su jedan dan sjajne, prava mera otpora i responsea, a vec posle dan, dva se ili rastezu kao da su od gume, ili pak, suprotno, utegnu kao sajle, pa onda ponovo par dana sjajne, i tako u krug... neverovatne promene.
Nisam se nesto sistematicno pozabavio problemom, al' da pitam ima li jos ko slicnog iskustva. Mozda bi se odgovor mogao potraziti u psiholoskom, sitnicavosti i svesti na detalju, sindromu 'princa na zrnu graska', koji mi nije stran

a mozda, kako zivim blizu reke, mikroklima, radikalnija smena atmosferskih prilika, temperature, vlaznosti, pritiska... Kako god, ambitus tih oscilacija je prilicno iritantan i iako prisutan i kod drugih zica, kod ovih mi se cini preteran.