I samo još da dodam, ja ton delim na tri globalne celine, a kasnije mi je to potvrdio i jedan antropolog, odnosno upotpunio neka moja zapažanja.
1. Anglo evropski - tu je dominantna Britanska škola zvuka kroz istoriju, koja je i postavila aksiome modernog tona.
2. Američki
3. Azijski - naročito Japanci i žuta rasa čuju svet i našu muziku drugačije, a takva im je i govorna fonetika, pa i muzika.
Stoga primetićemo da Azijska muzika i hi-fi program pojačala uvek rade malo piskavije (SONY, Yamaha), za razliku od Engleskih koji imaju određenu aristokratsku toplinu, dok se Amerikanci lože na moć i snagu..
