Toma Zdravković
Moderator: Trooper
Re: Toma Zdravković
Kako se u glasu provaljuje odakle peva covek
- nemanjavelimirovic
- u zemlji telecastera
- Posts: 4491
- Joined: 11 Aug 2008, 16:33
- Location: Sremska Mitrovica
- Contact:
Re: Toma Zdravković
Starogradskli narodnjah, pih cudno mi je ceo zivot kako ljudi koji eto tvrde da narodnjaci i rock ne idu zajedno ipak gotive tog lika. Dobro, mozda ja greshim, meni je i Balashevic smor, shta cu ne volim tamburashku mjuzu (osim ponekad ZBL) iako sam iz voshe...
Re: Toma Zdravković
Kakve veze toma sa tamburasima ima?
- nemanjavelimirovic
- u zemlji telecastera
- Posts: 4491
- Joined: 11 Aug 2008, 16:33
- Location: Sremska Mitrovica
- Contact:
Re: Toma Zdravković
Ma kazem poredjenja radi...ja to sve trpam u isti kosh....tamburashe, starogradske, izvorne narodne, etno i sve to. Moj subjektivan stav je da je to shit, naravno, nemam nishta protiv ako neko voli... Samo kazem moj stav o tome...to je daleko od rock'n roll-a kakvim ga ja zamisljam! Indirektno uvredim mozda nekog ali nije nikome posvecen tekst iznad nego ovako uopshteno izrazavam stavsinisake wrote:Kakve veze toma sa tamburasima ima?
Re: Toma Zdravković
Ma ok.
Pa ni ja ne volim tamburase, ni starogradske, ni narodnjake, (osim odredjenog, manjeg broja songova iz svih pobrojanijeh zanrova ) ali Toma je posebna, nadzanrovska kategorija.
U to ime:
P.S. Mogli bismo ovu obraditi?
Pa ni ja ne volim tamburase, ni starogradske, ni narodnjake, (osim odredjenog, manjeg broja songova iz svih pobrojanijeh zanrova ) ali Toma je posebna, nadzanrovska kategorija.
U to ime:
P.S. Mogli bismo ovu obraditi?
Re: Toma Zdravković
Znaci bice Toma Zdravkovic tribute
Toma je legenda. (tacka)
Toma je legenda. (tacka)
- Ana Nirvana
- Posts: 13
- Joined: 08 Nov 2009, 14:42
Re: Toma Zdravković
Čovjek koji je živio ono što je pjevao.. Pjevao je iz duše, život mu je bio onakav kakvim ga je i opjevavao.. Zato ga ljudi vole, bar ja tako mislim.. Ima nešto posebno u njegovim pjesmama.. I to mi se mnogo dopada, zato ga slušam... Kafana je bila njegova sudbina, a sa ženama zaista nije imao sreće Imao je taj štih To je čovjek koji zaslužuje svaku pohvalu
Re: Toma Zdravković
"Ako si se uputio prema cilju i putem počeo da zastajkuješ i da kamenjem gađaš svakoga psa koji laje na tebe, nikad nećeš stići na cilj"
sjajno!!!
- Ana Nirvana
- Posts: 13
- Joined: 08 Nov 2009, 14:42
Re: Toma Zdravković
Fjodor Mihajlovič Dostojevskivasko wrote:"Ako si se uputio prema cilju i putem počeo da zastajkuješ i da kamenjem gađaš svakoga psa koji laje na tebe, nikad nećeš stići na cilj"
sjajno!!!
Re: Toma Zdravković
al o5, taj koji juri ka cilju nikad nece osetiti bespomocni jauk pasa i proci kroz taj slackerski vajb...
Re: Toma Zdravković
Toma Zdravković je u svojim pesmama izneo pravu jednu filozofiju, boemsko-balkanski način života: zaljubiti se nesrećno, tugovati uz pesmu i alkohol, preboleti; zaljubiti se nesrećno, tugovati uz pesmu i alkohol, preboleti...
- Ana Nirvana
- Posts: 13
- Joined: 08 Nov 2009, 14:42
Re: Toma Zdravković
Hmmmm... Interesantno... Mislim da "tom" nije potrebna satisfakcija koja će ga obuzeti pri bespomoćnom jauku psa, dovoljna će mu biti ona pri uspješnom dolasku na cilj.. A i... "da kamenjem gađaš SVAKOG psa koji laje na tebe".. Smatram da ponekad ipak treba upotrijebiti po koji kamen, ne na svakoga... Ali.. Ako pas ne odustaje... Nevjerovatno, baš juče me je napao pas i ja sve ono, polako... Ali baš nije odustajao, tako da sam ga na kraju morala istući.. I on je jaukao.. Koja slučajnost..Duane wrote:al o5, taj koji juri ka cilju nikad nece osetiti bespomocni jauk pasa i proci kroz taj slackerski vajb...
Re: Toma Zdravković
koji oftopik! kamenujte je!Ana Nirvana wrote:Hmmmm... Interesantno... Mislim da "tom" nije potrebna satisfakcija koja će ga obuzeti pri bespomoćnom jauku psa, dovoljna će mu biti ona pri uspješnom dolasku na cilj.. A i... "da kamenjem gađaš SVAKOG psa koji laje na tebe".. Smatram da ponekad ipak treba upotrijebiti po koji kamen, ne na svakoga... Ali.. Ako pas ne odustaje... Nevjerovatno, baš juče me je napao pas i ja sve ono, polako... Ali baš nije odustajao, tako da sam ga na kraju morala istući.. I on je jaukao.. Koja slučajnost..Duane wrote:al o5, taj koji juri ka cilju nikad nece osetiti bespomocni jauk pasa i proci kroz taj slackerski vajb...
Re: Toma Zdravković
Ja uopšte ne kapiram tu famu oko Tome... Ne kapiram zašto je sad on šatro fini narodnjak, a ovi drugi nisu... Meni je sve to manje više ista kafanska svirka i tekstovi zagušeni dertom. Što se mene tiče, može da se zaobiđe, nije šteta.
Re: Toma Zdravković
Eeee...Ko nema dušu za kafanu, ne može razumeti Tomu!
Evo jednog lepog teksta sa drugog foruma:
Toma Zdravković, za prijatelje Dado, svet je ugledao 20. septembra 1938. u selu Pečenjevcu, kod Leskovca. Odrastao u nemaštini i siromaštvu, kao jedno od petoro dece, nije ni mogao da očekuje moralnu podršku Svevišnjeg. Brzo je shvatio da ga život na selu ne privlači, niti je sebe mogao da zamisli kao individulnog poljoprivrednog proizvođača koji šuruje sa društvenim sektorom. Umesto o njivi, dečački naivno, maštao je o pevanju: oni koji su ga slušali kako pevuši, vrteli su glavom i tvrdili da „tu ima nečega". Šta konkretno, nisu znali, jer im Toma, onako mršav i žgoljav, nikako nije ličio na pevača koji je u seoskim predstavama morao da bude korpulentan i jak. Ohrabren punoletstvom, Toma je rešio da krene u svet preko neizbežnog Leskovca. Tu je, sasvim slučajno, gladan i promrzao, upoznao Silvanu Barjaktarević (kasnije Armenulić) i na njenom primeru se uverio da od muzičke budućnosti ništa nema bez kafane.
Sredinom pedesetih, kafane su imale rang kulturnih ustanova. U njima se nije provodilo vreme - tu se živelo. Jelo, piće i domaćinska usluga bili su svetinja, baš kao i muzika na čijem se imenu gradio ,,imidž" kuće i njen ugled. Odlazak u kafanu bio je umetnički doživljaj, daleko sadržajniji od pokretnih filmskih slika ili pozorišne drame. Još kad krene pesma, u oblaku dima i hektolitru alkohola - umetnosti nikad kraja!
Po prvi put u takvom okolišu našao se Toma Zdravković u leskovačkoj „Dubočici". Nije mu bilo teško da uleti u film čiji su kadrovi, samo za posmatrače, stalno bili jednolični: tura pića, tura pesme, tura od gostiju, tura za goste. U muzikantskim krugovima brzo se čulo da u Leskovcu peva „neki Toma" i da sve zna: narodne, zabav-ne, starogradske pesme, francuske šansone i italijanske kancone. Sa reputacijom muzičkog mahera, uputio se u tuzlanski hotel „Bristor" i na licu mesta šarmirao pu-bliku koja je iz večeri u veče punila salu. Postao je lokalni estradni heroj, ali se tim nije zadovoljavao: želeo je da sam nešto komponuje, prčkao je po klaviru, i konačno napravio pesmu „Anđela" za koju je bio ubeđen da je genijalna, ali kad je video da mu se orkestar smeje - shvatio je da još nije kompozitor.
U Tuzli se prvi put ozbiljno zaljubio. Upoznao je visoku, vitku plavušu Slavicu, rodom iz Travnika, studentkinju u Beogradu. Za nju je našao stan u Tuzli, maštao o venčanju, uveren da se tako moralne devojke više ne sreću. Jednog dana, našao je Slavičin dnevnik i šokirao se: njegova mezimica pedantno je vodila podatke o svom intimnom životu sa poznatim i nepoznatim muškarcima. Želeći da joj pruži još jednu priliku, po isteku ugovora u „Bristolu", Toma je Slavicu, preko Beograda, poveo u Novi Sad.
„Došli smo prvo u Beograd - pričao je Toma Zdravković novinaru Draganu Gajeru jula 1971. u „Politici ekspres". - U ono vreme bio mi je dobar prijatelj Dragan Toković koji je pevao u kafe baru „Terazije". Obratio sam mu se za pomoć i zamolio ga da me preporuči nekom lokalu. Toković, veoma popularan, nije više hteo da peva u Bezistanu, pa me je upoznao sa šefom bara. Misleći da sam na nivou Dragana Tokovića, ponudio me je da ga zamenim. Sutradan je održana proba. Uhvatila me je grdna trema, jer su tad u kafe baru u Bezistanu svirali najbolji muzičari, kao Vasa Belošević, saksofonista Caki ili Lale bubnjar. Da sve bude gore, na probi su se obreli i slavni fudbaleri Dragoslav Šekularac i Zoran Miladinović. Tad sam prvi put u životu video Šekularca. Ta velika imena su mi se podsmevala dok sam pevao... Utučen i iskompleksiran, uopšte nisam primetio da Slavica sedi sa Zoranom i da sa njim čavrlja kao sa starim prijateljem. Shvatio sam da tu nešto nije u redu tek kad sam im prišao. Pred celim društvom rekla je kako mora da obiđe neke prijateljice. Šta sam mogao nego da se složim. Vratio sam se u pustu sobu hotela „Balkan". Nije se vratila do osam uveče, tako da sam opet krenuo iz hotela. Pojavila se tek posle ponoći, u društvu Zorana Miladinovića i nekih devojaka i mladića". Ne želeći da sebi prizna istinu, Toma je sa Slavicom krenuo u Novi Sad. Na jedvite jade dobio je angažman u hotelu „Vojvodi-na" i nastavio sa svojim ljubavnim mukama.
Nezadovoljstvo na privatnom planu reflektovalo se i na posao: Toma je tražio stepenicu više i konačno dobio priliku da 1962. peva u baru beogradskog „Metropola". U modi su bili šlageri i kancone tipa „Ave Marija", „Granada", „Katari" i „Gitara romana". Često je gostovao u okolini Beograda, pa je tako svratio i do Zrenjaninskog hotela „Vojvodina". Jedne večeri upoznao je zgodnu crnku: ime joj je bilo Olgica. Sasvim omađijan, zaboravivši na Slavicu, Toma ju je pitao da se uda za njega i da iznenađenje bude veće, devojka je pristala! Brak je izgledao uspešan sve dok Toma 1963. nije dobio poziv za vojsku: mada je brzo pušten, zbog slabog zdravlja, bračne trzavice su počele i nekoliko meseci kasnije Toma i Olgica su se razveli u Osijeku.
Kao što ostali svet menja košulje, Toma je u to doba menjao kafane: pevao je u novosadskom „Putniku", beogradskoj „Topčiderskoj noći" i na Svetom Stefanu
„Odleteo sam do Titograda nekim starim „konvejerom" - pričao je Zdravković, u ispovesti za ,,TV Reviju" 1984. godine. - Stigao sam u Titograd uveče. Sećam se, došao sam do hotela „Crna Gora" i pitao se kako da dospem do Sv. Stefana. Niti znam gde je to, šta je, totalno nepoznat kraj! Predžonjao sam do jutra na nekoj klupi u parku, jer nisam imao lovu za hotel. Ma, love nikad nije bilo. Išlo se, tako, bez para. Tako sam stigao i do Svetog Stefana, upoznao orkestar i počeo da pevam na najlepšoj terasi na Jadranu.
Jednog dana, vraćajući se sa plaže, svratim do recepcije. Kažu, imaš telegram. Meni se godinama niko nije javljao. Ni od kuće, niti sa bilo koje strane. Ma, ni moji, iz Pečenjevca, prema Leskovcu, nisu mogli znati gde sam. Ja sam se od njih otkačio, i od kafane do kafane, po celoj zemlji... Uzmem telegram, a u njemu stoji da se hitno javim jednom lekaru u sarajevskoj bolnici. Lekar, koji je poslao telegram, dodaje da je Slavica teško bolesna i da želi da me vidi. To me je totalno šokiralo..."
Kad je stigao u Sarajevo, Slavicu nije mogao da prepozna: izgubila je trideset kilograma, bila neizlečivo bolesna. Samo je ćutala, ništa nije govorila. Sasvim razočaran, Toma se nije ni vraćao u Sveti Stefan. Želeo je da ostane u Sarajevu pored Slavice, ali angažman nije mogao da dobije. Morao je opet u Tuzlu, u „Bristol", gde mu je nekoliko dana kasnije stigao još jedan telegram, ovog puta sa obaveštenjem da je Slavica umrla. Nije imala ni dvadeset godina.
Tako je nastala pesma „Buket belih ruža" o čijoj genezi Toma nije javno govorio. Jedino je publika - još tada u „Bristolu" - osetila da Toma ne peva pesmu, već svoj život.
Evo jednog lepog teksta sa drugog foruma:
Toma Zdravković, za prijatelje Dado, svet je ugledao 20. septembra 1938. u selu Pečenjevcu, kod Leskovca. Odrastao u nemaštini i siromaštvu, kao jedno od petoro dece, nije ni mogao da očekuje moralnu podršku Svevišnjeg. Brzo je shvatio da ga život na selu ne privlači, niti je sebe mogao da zamisli kao individulnog poljoprivrednog proizvođača koji šuruje sa društvenim sektorom. Umesto o njivi, dečački naivno, maštao je o pevanju: oni koji su ga slušali kako pevuši, vrteli su glavom i tvrdili da „tu ima nečega". Šta konkretno, nisu znali, jer im Toma, onako mršav i žgoljav, nikako nije ličio na pevača koji je u seoskim predstavama morao da bude korpulentan i jak. Ohrabren punoletstvom, Toma je rešio da krene u svet preko neizbežnog Leskovca. Tu je, sasvim slučajno, gladan i promrzao, upoznao Silvanu Barjaktarević (kasnije Armenulić) i na njenom primeru se uverio da od muzičke budućnosti ništa nema bez kafane.
Sredinom pedesetih, kafane su imale rang kulturnih ustanova. U njima se nije provodilo vreme - tu se živelo. Jelo, piće i domaćinska usluga bili su svetinja, baš kao i muzika na čijem se imenu gradio ,,imidž" kuće i njen ugled. Odlazak u kafanu bio je umetnički doživljaj, daleko sadržajniji od pokretnih filmskih slika ili pozorišne drame. Još kad krene pesma, u oblaku dima i hektolitru alkohola - umetnosti nikad kraja!
Po prvi put u takvom okolišu našao se Toma Zdravković u leskovačkoj „Dubočici". Nije mu bilo teško da uleti u film čiji su kadrovi, samo za posmatrače, stalno bili jednolični: tura pića, tura pesme, tura od gostiju, tura za goste. U muzikantskim krugovima brzo se čulo da u Leskovcu peva „neki Toma" i da sve zna: narodne, zabav-ne, starogradske pesme, francuske šansone i italijanske kancone. Sa reputacijom muzičkog mahera, uputio se u tuzlanski hotel „Bristor" i na licu mesta šarmirao pu-bliku koja je iz večeri u veče punila salu. Postao je lokalni estradni heroj, ali se tim nije zadovoljavao: želeo je da sam nešto komponuje, prčkao je po klaviru, i konačno napravio pesmu „Anđela" za koju je bio ubeđen da je genijalna, ali kad je video da mu se orkestar smeje - shvatio je da još nije kompozitor.
U Tuzli se prvi put ozbiljno zaljubio. Upoznao je visoku, vitku plavušu Slavicu, rodom iz Travnika, studentkinju u Beogradu. Za nju je našao stan u Tuzli, maštao o venčanju, uveren da se tako moralne devojke više ne sreću. Jednog dana, našao je Slavičin dnevnik i šokirao se: njegova mezimica pedantno je vodila podatke o svom intimnom životu sa poznatim i nepoznatim muškarcima. Želeći da joj pruži još jednu priliku, po isteku ugovora u „Bristolu", Toma je Slavicu, preko Beograda, poveo u Novi Sad.
„Došli smo prvo u Beograd - pričao je Toma Zdravković novinaru Draganu Gajeru jula 1971. u „Politici ekspres". - U ono vreme bio mi je dobar prijatelj Dragan Toković koji je pevao u kafe baru „Terazije". Obratio sam mu se za pomoć i zamolio ga da me preporuči nekom lokalu. Toković, veoma popularan, nije više hteo da peva u Bezistanu, pa me je upoznao sa šefom bara. Misleći da sam na nivou Dragana Tokovića, ponudio me je da ga zamenim. Sutradan je održana proba. Uhvatila me je grdna trema, jer su tad u kafe baru u Bezistanu svirali najbolji muzičari, kao Vasa Belošević, saksofonista Caki ili Lale bubnjar. Da sve bude gore, na probi su se obreli i slavni fudbaleri Dragoslav Šekularac i Zoran Miladinović. Tad sam prvi put u životu video Šekularca. Ta velika imena su mi se podsmevala dok sam pevao... Utučen i iskompleksiran, uopšte nisam primetio da Slavica sedi sa Zoranom i da sa njim čavrlja kao sa starim prijateljem. Shvatio sam da tu nešto nije u redu tek kad sam im prišao. Pred celim društvom rekla je kako mora da obiđe neke prijateljice. Šta sam mogao nego da se složim. Vratio sam se u pustu sobu hotela „Balkan". Nije se vratila do osam uveče, tako da sam opet krenuo iz hotela. Pojavila se tek posle ponoći, u društvu Zorana Miladinovića i nekih devojaka i mladića". Ne želeći da sebi prizna istinu, Toma je sa Slavicom krenuo u Novi Sad. Na jedvite jade dobio je angažman u hotelu „Vojvodi-na" i nastavio sa svojim ljubavnim mukama.
Nezadovoljstvo na privatnom planu reflektovalo se i na posao: Toma je tražio stepenicu više i konačno dobio priliku da 1962. peva u baru beogradskog „Metropola". U modi su bili šlageri i kancone tipa „Ave Marija", „Granada", „Katari" i „Gitara romana". Često je gostovao u okolini Beograda, pa je tako svratio i do Zrenjaninskog hotela „Vojvodina". Jedne večeri upoznao je zgodnu crnku: ime joj je bilo Olgica. Sasvim omađijan, zaboravivši na Slavicu, Toma ju je pitao da se uda za njega i da iznenađenje bude veće, devojka je pristala! Brak je izgledao uspešan sve dok Toma 1963. nije dobio poziv za vojsku: mada je brzo pušten, zbog slabog zdravlja, bračne trzavice su počele i nekoliko meseci kasnije Toma i Olgica su se razveli u Osijeku.
Kao što ostali svet menja košulje, Toma je u to doba menjao kafane: pevao je u novosadskom „Putniku", beogradskoj „Topčiderskoj noći" i na Svetom Stefanu
„Odleteo sam do Titograda nekim starim „konvejerom" - pričao je Zdravković, u ispovesti za ,,TV Reviju" 1984. godine. - Stigao sam u Titograd uveče. Sećam se, došao sam do hotela „Crna Gora" i pitao se kako da dospem do Sv. Stefana. Niti znam gde je to, šta je, totalno nepoznat kraj! Predžonjao sam do jutra na nekoj klupi u parku, jer nisam imao lovu za hotel. Ma, love nikad nije bilo. Išlo se, tako, bez para. Tako sam stigao i do Svetog Stefana, upoznao orkestar i počeo da pevam na najlepšoj terasi na Jadranu.
Jednog dana, vraćajući se sa plaže, svratim do recepcije. Kažu, imaš telegram. Meni se godinama niko nije javljao. Ni od kuće, niti sa bilo koje strane. Ma, ni moji, iz Pečenjevca, prema Leskovcu, nisu mogli znati gde sam. Ja sam se od njih otkačio, i od kafane do kafane, po celoj zemlji... Uzmem telegram, a u njemu stoji da se hitno javim jednom lekaru u sarajevskoj bolnici. Lekar, koji je poslao telegram, dodaje da je Slavica teško bolesna i da želi da me vidi. To me je totalno šokiralo..."
Kad je stigao u Sarajevo, Slavicu nije mogao da prepozna: izgubila je trideset kilograma, bila neizlečivo bolesna. Samo je ćutala, ništa nije govorila. Sasvim razočaran, Toma se nije ni vraćao u Sveti Stefan. Želeo je da ostane u Sarajevu pored Slavice, ali angažman nije mogao da dobije. Morao je opet u Tuzlu, u „Bristol", gde mu je nekoliko dana kasnije stigao još jedan telegram, ovog puta sa obaveštenjem da je Slavica umrla. Nije imala ni dvadeset godina.
Tako je nastala pesma „Buket belih ruža" o čijoj genezi Toma nije javno govorio. Jedino je publika - još tada u „Bristolu" - osetila da Toma ne peva pesmu, već svoj život.
Who is online
Users browsing this forum: No registered users and 1 guest