Pre bilo kakvih rechi o ovom albumu, zhelim da naglasim da je ovo, za mene, NAJBOLJI ZHIVI ALBUM IKADA.
IKADA.
Nakon experimentisanja i ispitivanja terena svojim projektom On The Virg i sjajnim albumom "Serious Young Insects" na kome je Virgil Donati okupio najbolje mlade muzichare Australije, on osniva Planet X zajedno sa Derek Sherinian-om do tada poznatim po radu sa Dream Theater-om i po svojih opasnih "solo" albuma(zaista sjajna muzika je u pitanju, a prvi Derekov album se chak zove "Planet X" i na njemu svira i Virgil Donati!). Na gitari im se pridruzhuje Tony MacAlpine a ulogu basiste su preuzimali mnogi, sve velika imena kao shto su Billy Sheean, Tom Kennedy, Jimmy Johnson, Rufus Philpot ili Dave LaRue.
The most advanced fusion grupa je rodjena.
Evo shta je Sherinian izjavio jednom prilikom: "When I started Planet X, I had one goal: to start the sickest instrumental band in the world. I wanted to find musicans that played their instruments so fiercely, it would strike fear in the hearts of other musicians when they played..."
Nakon apsolutno neverovatnog prvenca, albuma "Universe", bend krece na turneju, a album "Live From Oz" sastoji se od kompozicija odsviranih uzhivo u gradovima kao shto su Melbourne, Sydney, Perth, ili Adelaide. Tachnije, set lista je ovakva:
1. Ignotus Per Ignotium
2. Inside Black
3. Dog Boots
4. Atlantis: Apocalypse 1470 BC
5. Atlantis: Sea Of Antiquity
6. Atlantis: Lost Island
7. Derek Sherinian Solo
8. Warfinger
9. Virgil Donati Solo
10. Warfinger Reprise
11. Tony Macalpine Solo
12. Her Animal
13. Europa
14. Pods Of Trance
15. Bonus Track (Clonus)
Od kompozicija koje su se nashle na ovom albumu, njih 8 je sa "Universe"-a, a svita Atlantis se mozhe naci na prvom Derek-ovom albumu, zamislite, nazvanom "Planet X". Nastup je trajao sat i 20 minuta, a gostujuci basista je bio Dave LaRue koji je i sjajno odradio posao.
Ali predstavimo malo ove sjajne muzichare:
Virgil Donati - sasvim sigurno jedan od najboljih bubnjara danashnjice. U njegovom stilu necete naci hiljadu tonova u jednom beat-u, kao recimo kod Billy Cobham-a ili Alphonse Mouzone-a, ali poslushajte malo pazhljivije, u pitanju je neverovatna tachnost, strahovita snaga i sklonost ka zastrashujucim poliritmijama i neparnoshcu, jednostavno, Donati je zver! Pogotovo impresionira potpuna odvojenost gornjeg od donjeg dela tela shto se najlakshe da videti u kompoziciji Dog Boots u kojoj neprestano, ali neprestano, kroz celu kompoziciju, drzhi jedan, strashno brz ritam(chini mi se da su nekakve triole u pitanju) na duploj bas pedali a gornjim delom tela svira potpuno drugachije stvari, prelazi se iz jednog time signature-a u drugi, ma strashno!!! Takodje je i solidan klavijaturista i uchestvuje u velikom procentu u komponovanju muzike koju neguje Planet X.
Derek Sherinian - Derek je vrlo interesantna pojava na muzichkoj sceni. Njegov stil se nikako ne mozhe okarakterisati kao uobichajen, naprotiv-vrlo je lako prepoznatljiv, sve te farbe i toliko korishcenje tremolo ruchice, wah pri soliranju i slichno...retko cemo Dereka chuti kako svira neshto samo onako, clean, klavirski, ne daj Bozhe neki jazz standard, jednostavno on je progger u celini(ali mu to ne smeta da ide na turneje sa Billy Idol-om
no ajd' 
). Ukratko, necete nikada smatrati Sherinian-a za nekog vrhunskog vrtuoza i svestranog muzichara, ali je njegov doprinos progressivnoj muzici fantastichan i on ostaje jedan od mojih omiljenih klavijaturista, zna da stvori atmosferu, mnogo sam mogao da nauchim od njega. Njegovi solo albumi su sjajni, na njima je saradjivao sa takvim imenima kao shto su Allan Holdsworth, Zakk Wylde(koji sa Derekom uopshte ne lichi na sebe, fenomenalno svira ovu vrstu muzike!), Simon Phillips i drugi...
Dave LaRue - Imam jedan LaRue-ov album, Hub City Kid i zaista mi se dopada, on je virtuouz i sjajan melodic player. Svirao je sa Dixie Dreggs, Steve Morse-om, Satriani-em i mnogim drugima. Njegov nastup sa Planet X-om pokazuje i da je zaista sjajan team mate i da je u stanju da svira sve ovo chime su ga momci iz Planet-a sigurno zhestoko namuchili!
Tony MacAlpine - Eh, Tony MacAlpine. Podjednako dobar klavijaturista i gitarista, solidan violinista, Tony je za mene savrsheni muzichar, neko kome se beskrajno divim. Pored svojih nesumnjiih muzicharsko-svirachkih-kompozitorskih kvaliteta, on je i divna osoba, uvek pozitivan, neverovatno jak sideman i team mate, potpuno gotivan lik, shto je gotovo retkost u svetu nadobudnih gitarista kopija Malmsteen-a, Satch-a i Vai-a. Po meni, ono shto je Tony odsvirao na ovom, a i ostalim albumima Planet X-a predstavlja vrh svirke na elektrichnoj gitari danas. Ta moc improvizacije, ta preciznost, taj virtuozitet, ta raznolikost, sposobnost da se stalno izlazi van granica samog sebe a opet krajnje kontrolisano, mada beskompromisno, i ta emocija, takvo neshto nigde drugde nisam chuo, a preslushao sam mnogo albuma. Tony MacAlpine je moj guitar God. Nema svrhe ishta govoriti o njemu, pochujte ovaj album, pochujte njegov album "Chromaticity" i sve ce vam biti bolno jasno. Najbolniji trenutak za mene, u muzichkom smislu rechi, je bio kada sam chuo da je Tony napustio Planet X(dodushe, zamena nije mogla biti bolja ali opet Tony je Tony). Nikada to necu preboleti. Ali to je on, uvek zheljan necheg novog. Majstor bilo kog stila, bio to fusion/neoclassical/rock/blues ili jazz.
) i jedna je od mirnijih stvari na albumu ako ne i njegov najmirniji momenat. Bend nastup privodi kraju uz "Her Animal", od publike posebno dobro primljene "Europa i "Pods Of Trance". Pods Of Trance j estvar u kojoj Tony svira apsolutno bolesne solazhe, i studijska verzija ove stvari je sadrzhavala neverovatno bolesnu solazhu, potpuno dementnu, ali je za potrebe ovog live nastupa Tony otishao i mnogo dalje, do samog kraja. U istoj kompoziciji on i Derek se igraju malo i onog starog "pitanje-odgovor" shto ispada fenomenalno na kraju.
