Ovo sa Boogijem me neodoljivo podseti na roman/film '
Ubiti pticu rugalicu', te ću malo u Atikusovom stilu
Boogie jest' dokon, pa i nekima iritantan svojim egzibicionističkim performansom omiljene mu uloge moralnog uzbunjivača, provokacijom i zadevanjem hraneć svoj ego, no ako mu oprostimo tu slabost za svetlima reflektora forumske pozornice i podrazumevano preterivanje nebi li ih zavredeo, otkriva i svoju drugu stranu, šarm uloge bezobraznog derana, simpatično-duhovite dovitljivosti nametanja tema i poze sveznajućeg starca Foče u stalnoj i neizvesnoj borbi forumskog celebritija
Uz malo obostrane volje, njegove, odmerenijim rečima i kvalifikacijama, a sa druge, manje uvređenih sujeta suportovane nevidljivom silom 'mehanizma autostrukturiranja grupe koja upristojava pojedinca' ne bi odstupali od uobičajene prirodne dinamike ovakve forme komunikacije...
Apropo teme, da li zaslužujemo opremu koju imamo? Iako naizgled očiglednog odgovora: Ako imaš novac i nikom ne zakidaš, zašto ne... formalno potpuno legitimno, ali postoji i onaj drugi deo, intimni, savest i moralna dilema, onaj fini osećaj balansa posedujućih prava na izbor i odgovornost kroz konsekventnost koju nose. Da li je to hir ili želja, da li je vredna žrtve, napora, vremena i resursa? Moguću negativnu konsekventnost kroz efekat leptira...
U siromašnim i svega željnim društvima, poput našeg, takva svest je u povoju i ta negovana i naizgled prirodna arogancija kupca: hoću sve, hoću više... je zapravo najčešće činjenje sebi medveđe usluge. Oni koji su prošli tu fazu znaju da je, neretko, manje zapravo više, jer umesto da se zatrpaju i pasiviziraju, biraju radije funkcionalnost,
biti nego
imati. Te ne čudi šok mlađanog indijskog studenta u americi kome je najači civilizacijski utisak, da su bogati mršavi a siromašni debeli...