Post
by SomiKnight » 18 Jun 2009, 20:36
Pink Floyd sam poceo da slusam od albuma The Wall, sa kasete koju sam bio pozajmio od ortaka, i prakticno bio odusevljen tim albumom, nista drugo od floyda nisam ni slusao, posle je izasao album division bell, pa sam i to bio nabavio na kaseti, i preslusavao stalno. U tom periodu nisam imao pojma ko je uopste clan benda, od division bell-a pa na dalje za mene je pink floyd bio gilmour. Kasnije je usledilo sviranje gitare, te i zanimanje za "muzikalni" aspekt albuma. Tek od nedavno sam poceo da se zanimam za hifi, i po preporuci sa drugog foruma, skinem Amused To Death, od Watersa, napominjem da mi nikad ranije nije ni palo na pamet da poslusam ista od Watersovog solo rada, jer za mene je pink floyd bio gilmour, i skapiram da je u stvarni to pink floyd kakvog ga pamtim jos od prvog slusanja The Wall-a.
Zasto? Ne mogu da kazem da mi A Momentary Lapse of Reason i Divison Bell nisu dragi, naprotiv, Division Bell mi je posebno drag album, ali to nije taj pink floyd koga se secam iz pocetka slusanja, to nisu ALBUMI. Tacnije, to nisu ablumi kao celine, nemaju onu velicinu koju imaju The Wall, Dark Side, Wish u were Here na primer. Ako se pink floyd posmatra sa te strane, pink floyd nema sta da trazi be Watersa uopste.
Neka za primer bude Division Bell, a moze i A Momentary Lapse of Reason , recimo da sam preslusao sve albume isto puta od celokupnog floyda, naprosto ovim albumima fali IDEJA iza sebe, zaokruzena celina, kako to da kazem, poenta albuma... Ta dva albuma toliko puta preslusani, a znam reci samo mozda dve pesme, to znaci samo jedno, da je u njima dominantna samo muzika, naravno jako kvalitetna, ali... ma fali Waters da to bude remek delo kao sto je The Wall...
Amused To Death sam preslusao ceo album, 4 solo radova gilmour-a imam skinuto, mislim da nisam preslusao sve kako treba, poznate su mi neke pesme na poneko slusanje, ali kao albumi, moram teska srca da kazem da to nije ni bleda kopija Floyda. Amused To Death? To vec lici prilicno.
Ono sto me je navelo da napisem post je intervju sa gilmour-om, neko specijalno izdanje GuitarPlayer-a, ne znam gde mi je, ali se jasno secam recenice koja me je tada jako pogodila, u vezi Waters-a, GIlmour je okarakterisao album The Wall, nesto tipa kao Watersovu kolekciju pesama ovaj me je zajebao na ovaj nacin, ovaj me je zajebao na onaj nacin... Prosto nisam mogao da verujem kada sam procitao, moj omiljeni album, i onda izvodjac za koga sam mislio da je to njegovo delo, izjavi tako nesto... Hm. Da, bas bezveze da neko pravi pesme o svojim emocijama koji mu znace u zivotu, kao pogibija oca u ratu, ili ucitelji u skoli, ali je zato "Keep Talking" koji govori o losoj komunikaciji gilmoura sa njegovom zenom, prosireno i na komunikaciju sa ljudima uopste, ok? Meni vise prija Waters-ovo vidjenje umetnosti, i kako se pravi Album, sa velikim "A".
Da se ne razumemo pogresno, nije da ne volim gilmoura, naprotiv, ali na pitanje ko je Pink Floyd, glas prepustam Watersu.