zwelj wrote:
Ne beše li ti borac protiv uravnilovke, diktature proletarijata prosečnih...? Verujem, složićemo se, da oprema treba da ispuni ono što matematičari zovu 'potreban i dovoljan uslov', ispod toga:
nedovoljno, preko toga:
nepotrebno i redundantno, no bojim se da se ne slažemo oko apsolutne vrednosti praga gde jednima prestaje a drugima nastaje pravo na kvalitet i kvantitet opreme.
Pseudo argument da samo "muzički uspešni", "ostvareni" a samim tim i društveno poželjni (
a Danice, društveno poželjni su šta? 
), imaju ta prava, a ostali u konc logore konfekcije i bižuterije, je iz repertoara demagoško-populističke retorike koja naizgled pledira na meru, pravdu i jednakost dok je zapravo paravan totalitarističke samožive volje za moć i diktat osrednjih, negirajući prirodno pravo pojedinca da svako prema svojoj perceptivnoj rezoluciji (
i naravno, debljini novčarke) proceni šta je to za njega 'poteraban i dovoljan uslov'.
Misliš da bi neko zavoleo simfonije, kamerna trija, kvartete i muziku čije težište nije na melodiji i ritmu već na nekim drugim atrbutima, boji, prostornosti, tonovima kao tačkama u prostoru... slušajući je na radio tranzistoru..., da bi se neko dete zaljubilo u instrument koji nema neku plemenitost, finoću što ga čini 'instrumentom' sposobnim da mu otvori neku metafizičku dimenziju zvučnosti...? Primenujući ta pravila ekonomike i "zasluga"...
Naravno da postoje i oni pogubljeni kojima je oprema stvar prestiža, substitut sopstvene nemoći i impotencije, mladi i naivni koji u opremi traže svoj identitet i signature... ali proglašavati takve slučajeve za jedino, univerzalno pravilo i kriterijum, je duboko pogrešno, pa i zločin prema estetama koji sigurno nisu marketinški instrumentalizovani u opsesivne potrošače, već pre izraz nagonske potrebe gonjene ličnim estetskim imperativom...
ee..štovani zvelje, to je idealno gledište, primenjivo u zdravom društvu.
Jesmo li mi zdravo društvo?
Može li se to primeniti na ovaj milje?
Da li si zaboravio da u malom društvu raste veliki ego. Malo društvo koje kao lišaj živi u uverenju da je u večitoj senci većeg društva.
Taj se lišaj širi i nagriza svaki oblik svesti (estetska nije izuzetak)
Da li si zaboravio da govorimo o "popularnoj muzici", opijatu nametnutom od većih društava.
Idolatrija, mass mediji, indoktrinacije, kompleksi, nepravda..sve to pomešano u bolesnom društvu zvanom Srbijica.
ovde pojedinac nije slobodan, da bi mogao da odlučuje.
Varka je da će se pojedinac zatvoren u svoju sobicu sa skupom opremom i izoluvan od svog jadnog okruženja osećati građaninom sveta, jer svet ne zna za njega, niti brine o njemu.
Pojedinac ima tri-četiri dugmeta na gitari..pet-šest dugmeta na pojačalu i još petnaestak dugmadi na pedalama i to mu niej dovoljno. Njemu treba još dugmia, da ih vrti, kombinuje, osluškuje, šulji uši do u beskraj, igrajući igru "u potrazi za tonom".
Da li se ponekad vratiš na naslov teme? Šta on kaže "Predstavite Vaš lanac gitarskih efekata"
Čemu služe ti efekti? Služe da se igra "u potrazi za tonom ".
Niko ne kači te tonove (jer efekti služe tome) nego slike..ljušture, predstavu
Okačite vaše sastojke za tortu - a mi ćemo da zamišljamo ukus
Ne bih imao ništa protiv da se ovde predstavljaju razni lanci sa efektima, ali kako nikome ne padne na pamet da je poenta svega upravo taj "ton"?
Šta je sa njim? Zašto njega nema? Teško im je da snime? Ili se plaše da rezultat neće biti toliki razlog za ponos i diku, kao što je to slika, predstava?
dakle nisu u stanju da se potrude oko onoga što bi trebalo da je najvažnije, ali jesu u stanju da se potrude da slikaju..I onda, buljuk dečurlije balavi na neke proizode
O toj bolestiti pričam
Okačite te vaše famozne tonove koje jurite ili do kojih ste došli, pa da razgovaramo kao muzičari, a ne kao potrošači
eto tako ćemo znati ko ima pravo a ko ne da se qrči, kome se slažu a kome se ne slažu ton i slika.