Radim nešto jer mi je to zabavno je legitiman odgovor, ali naravno, ne daje odgovor na pitanje zašto je nekome zabavno da obrezuje bonsai drvo, nekome da svira, nekome da rasklapa i sklapa automobile.
Kada posmatramo životinje koje iz ležećeg stava ustanu i odu negde ili nešto urade, mi uskoro vrlo lako saznamo Zašto je ta životinja to uradila.
Ne verujem u slučajnost ni kada su ljudi u pitanju i duboko sam uveren da svaki čovek ima duboko zakopane psihološke porive zbog kojih nešto radi ili ne radi.
Čak verujem i u mikro-psihologiju u kojoj svaki pokret, mimika ili gest, imaju svoje Zašto.
U skladu sa tim, ne verujem da bilo ko od ljudi koji napravi čitav niz aktivnosti (naštimuje gitaru, spoji pedalboard, prebroji lovu, nazove drugare, ode u studio i tamo svira i peva) radi to slučajno.
Čak ni onaj ko mirno sedi u svojoj sobi, pa ustane, dohvati gitaru i krene da po njoj bira određene tonove čitava tri sata- radi to bez nekog unutrašnjeg glasa koji mu je rekao da tako postupi.
bez ideje da rešim ovu zagovnetku postaviću nekoliko mogućih odgovora.
1) Organski - Postoje ljudi koji na zvuk reaguju kao na mirise, dodire isl. Njima je muzika izvor tonova i kada puste neko muzičko delo, uživaju u tom vatrometu organskih nadražaja. Njima je muzika lek, droga, začin, hrana. Imaju posebno osetljive moždare receptore za te stvari. Nije im bitan žanr, reči pesama (ako ih uopšte ima), ono što im je bitno je da se zvuk reprodukuje što je realnije moguće i samoća, kako bi mogli da nesmetano apsorbuju sve što im tonsko uzbuđenje nudi. Istu stvar pokušavaju i sa instrumentima, ukoliko ih sviraju (ili pevaju). Neretko snimaju cvrkute ptica, žubor potoka, šuštanje lišća, korake, krckanja i mljackanja, udarce i na kraju krajeva..tišinu samu, lutajuči iz jednog zvučnog makrokosmosa u njegovu drugu, mikrokosmičku krajnost.
2) Slavoljubivost - ovo je grupa ljudi kojima muzika služi da ostvare više psiholoških dobiti. Oni znaju šta ljudi vole i trude se da im to prodaju. Kroz aplauze, autograme, novac (i sve ono što slava donosi) oni zapravo dobijaju ljubav. Iz nekog razloga, potrebno im je da ih što više ljudi voli.
Neki umeju da to iskoriste, neki ne umeju. Nekima je takva ljubav dovoljna, nekima nije. Neki pošto postanu slavni, shvate da to nije to, te da su ljubav tražili na pogrešnom mestu, neki opet postanu toliko slavni da im se pojavi problem na koji nisu računali, a to je da sačuvaju sebe, svoju privatnost, običnost itd.
Postoje razni načini da se dođe do slave u muzičkom svetu (ili npr glumačkom svetu)
Najpoželjniji je da je muzika neodoljivo dopadljiva. Ipak, ako muzika nije nešto naročito, kao pomoćna sredstva mogu da posluže razni drugi scenski efekti, od odgrizanja glave životinjama preko skidanja gaća, masturbacije in vivo, pa do povraćanja, prosipanja žuči ličnog nezadovoljstva kroz tzv angažovane tekstove i ostalih oblika skandala.
3) Strah - ovo je grupa ljudi koji smatraju da muzika zbližava ljude na lep način. Njihov moto je "ko peva zlo ne misli" (za razliku od onih kojima sam ja sličan, a čiji je moto "ko misli nije mu do pevanja"
)
Ti ljudi vole život i negde smatraju da su ljudi u suštini dobri, samo im treba pronaći to dugme za dobrotu, a to je obično neko muzičko dugme i tako dalje u tom smislu.
Oni ne moraju nužno da budu ni muzički talentovani ni umešni, kod njih cilj opravdava sredstvo.
Uz opštu pretpostavku da ljudi SVE u životu rade iz dva razloga (Iz Straha i zbog Nagrade) zadržaću se na ovim podelama, pa ako neko ima još neki predlog, feel free to shoot