Ja za sebe mogu da kažem da sam nekako zatvoren za nove žanrove, ali ne principijelno već evo kako:
Meni su da tako kažem uši otvorene za sve.
I ne pravim pitanje da li je muzika savremena ili iz XVII -og veka.
Zaista.
Ali..moje su uši ekstra (giga, mega, kilo hekto deka deci centi mili mikro nano piko femto ato..) osetljive.
Čujem sve i pri tom ne mislim na megaherce i talase koje čuju samo slepi miševi, ne to, već pratim ideju kompozitora u svakom i najsitnijem momentu. Osetim i onaj namanji vazduh koji prati zadnji ton klarineta, ili mali eho koji je dodat pekusijama i tako te stvari.
Jednostavno, imam uvo, što bi se reklo.
S druge strane, kolko sam god tup za recimo matematiku, toliko sam oštar za muzičke pojmove i mozak mi sve to veoma brzo obrađuje, pravi paterne i pamti kao slon.
Sećam se kada sam čuo po prvi put neke zvuke, recimo kada je neko zgazio na ljusku od kestena..i da ne nabrajam.
U tom smislu, mozak mi je veoma zahtevan (nažalost)
To ne treba mešati sa strogoćom i nekakvim animozitetom.
Nipošto.
Jednostavno, mnogo me je teško muzički zadovoljiti..kao nekakvu matoru kurvu koja je probala sve i zna veoma dobro tajne zanata
U tom smislu, ne mogu da pljucnem ni na jedan žanr, ili period u kome je nastao.
Svaki ima ponešto što me radi.
Problem je u tome što je mnogo loše droge koja mi ne može ništa više.
Nekada su se ljudi kleli recimo u Cepeline ili Flojd.
Ja skinem sve albume, odslušam i od svega mi ostane pet ili 6 pesama koje me rade.
Ostalo ide na delete , bez i trunke žaljenja, jer mi samo zauzima prostor, stoji i znam da ga nikad neću ponovo slušati.
Probao sam i to.
Da ostavim, da dam još neku šansu na drugo, treće slušanje (ima muzike koja nas radi upravo tako, ne na prvu loptu već malo kasnije, kao što znate i sami) ali..ćorak.