Naime, svi koji sviraju neki instrument (a naročito džitaristi), znaju šta znači potraga za pravim tonom.
Menjanje / modifikovanje pojačala / pedala / procesora..lemljenje žica kod potenciometara..mikrofon ovaj, mikrofon onaj..žice, trzalice itd
Međutim, slušam te neke nastupe što uživo što sa snimaka, i ne mogu da se dovoljno nazaprepašćujem kako to loše zvuči.
Evo jedne ilustracije tome u prilog:
kaže mi moj pevač (koji inače peva u još jednom bendu) kako su imali svirku na nekom splavu, pogodili lovu, vreme, repertoar sve - došli na mesto događaja i - nema razglasa.
Gde je razglas, nema se pojma..sad će neki lik da dotera..drži povezuj, kači, publika već cupka, gde su utikači, gde su kablovi..uključuj, probaj, pojačalo prekida, drugi mikrofon takođe..sve u svemu - tiha jeza
Pa jel bila svirka? - pitam ja
dadadada - kaže on, naravno...bio pun splav, haos..Nismo baš čuli šta sviramo neko vreme, ali ok.
ok?!
Mislim se, mene kada sam u ulozi publike, na keca odbija loš zvuk.
Loš zvuk mi je kao i loš miris, da ne kažem smrad. Što moram da trpim to bre?
Elem, odem na YT, slušam (uvažavam ograničenja koja imaju telefoni kada snimaju zvuk) ali, neke stvari ne mogu da se sakriju.
Pogotovo ne može da se sakrije da izgleda niko (i slovima: niko) od tih bendova nema čoveka, koji sedi tamo negde u dubini publike sa miksetom i doteruje zvuk takod a bude prijatan.
Za mene, tonac je najvažniji čovek u lancu. Konobar od koga zavisi kako će da donese gostima ono što muzičari skuvaju na bini.
A koliko vidim, ulogu tog tonca preuzima svako..od gitariste, preko pevača pa dalje..Ubadaju u miksetu, vrte dugmad kako im se čini da treba (90% dugmadi i ne znaju čemu služi), probaju, bataljuju..i onda teraju po sistemu kako ispadne.
Kakva su vaša iskustva sa zvukom uživo?
Na šta pristajete a na šta ne?
Imate li tonca, na kraju krajeva..i zašto ne?
