Post
by oldfishermanblues » 03 Jul 2008, 10:58
U diskusijama o muzičarima trudim se da ne koristim kategorije najbolji ili najveći...
Jimi se koristio isprekidanim rifovima, rasturajućim feedbackom i srceparajućim wah-wah pedelama, svirajući svoj Fender Stratocaster iza leđa i iza vrata, pa čak i zubima svojim je showom privukao i mnoge poznate muzičare (Eric Clapton, Jeff Beck,...) na svoje svirke.
Ipak ja na Jimija gledam kroz bluz prizmu i na taj način ga slušam i analiziram.
...Ponesena asocijacijom mala digresija: Ko je gledao video znaće - Jimi na Buddy Guyevom koncertu.
Slažem se da je imao dosta momenata kada je njegovo eksperimentisanje bilo manje ili više dosadno za prosečnog slušaoca, ali moje je mišljenje da, čak i da je hipotetičiki 90% vremena proteklo tako, ostaje nam 10% istorijskih muzičkih dragulja.
Jimi Hendrixov uticaj danas se vidi u sviračkom stilu muzičara na potezu od Robina Trowera do Living Coloura do Steviea Raya Vaughana...i dalje...Malo li je?
Postovi o prevaziđenosti su me asocirali na izjavu jednog mladog akademskog slikara. Parafraziram:
''Šta je to uradio Leonardo, a da ne mogu i ja. Možda čak i bolje!''
Druga stvar...priča o alkoholizmu i narkomaniji...Mnoge muzičke ikone tadašnjeg doba u koje se sada kunemo su išle tim putem, neki su preživeli, a neki ne...Verovatno su i neki od idola pošiljalaca ovakvih postova među njima. Mislim kada bi napravili listu muzičara alkoholičara il narkomana da bi ona bila podugačka...Naravno na ovaj način ne opravdavam konzumente gore pomenutih sredstava, ali mi je smešno konstantno izvlačenje određenih događaja iz konteksta vremena i njihova površna analiza.
Ima dosta dece i omladine...i ja sam bio takav...odrašće...neki će odrasti...
Anegdota:
In 1967, the year Jimi Hendrix became the toast of London, a bartender at a working-class pub in Liverpool mistook the rock star for someone far less glamorous.
"Sorry, mates, we can't serve your sort in here," the crusty old barkeep told Hendrix and his bandmate, Noel Redding. "We got rules, you know."
Hendrix and Redding puzzled over the bartender's rebuff. Both musicians wore purple scarves around their necks and "halos of frizzy hair," Cross writes. Hendrix was dressed in wine-red velvet trousers, a frilly pirate shirt, ancient British military jacket and black cape.
Hendrix wondered if he was being discriminated against because of his skin color, though such problems were unusual at the time in England.
His second thought was that his military jacket, a relic of the glory days of the British Empire -- purchased at a flea market -- might be offensive to English war vets. It had given him problems before.
When pressed for an explanation, the bartender angrily pointed to a sign on the door.
"If we let one of you in, the whole goddamn place will be full of your sort, and that's no way to run a pub," he bellowed.
Redding collapsed in a fit of laughter after finding a circus poster on the pub door, with a note below it that read, "No Clowns Allowed."
"There's a circus up the street, and this chap doesn't want any clowns in here," Redding told an incredulous Hendrix. "He thinks we're clowns."