Post
by Dushan S » 21 Jul 2008, 19:08
Yngwie je gitarista o kome najviše pogrešnih stavova i potpunih neshvatanja može da se čuje ili pročita. Naravno za to je dobrim delom on sam kriv. Ajmo bar par osnovnih stvari:
- Kada se priča o nekom muzičaru postoje dva aspekta: 1. njegov trenutni kvalitet i doprinos muzici kao i upoređenje sa aktuelnim dešavanjima u muzici i drugim muzičarima
2. njegov značaj za istoriju instrumenta ili muzike i razumevanje uloge tog muzičara u kontekstu vremena u kom je radio i dostigao vrhunac.
Evo dobar primer: Ako vam neko pomene Ray Charles-a, vecini mlađih ljudi asocijacija neće biti nešto buntovno i "Edgy", misliće na nekog tamo dedu koji je nedavno umro i za kog otprilike znaju da je svirao neku tamo blues soul šta već muziku. Nećete ga moći sagledati kao heroinskog ovisnika koji piše pesme na koje su reakcije takve da dolaze crni sveštenici i urlaju na njega da je sklopio pakt sa đavolom, zar ne? Dakle da bi razumeli neke stvari morate razumeti malo od istorije muzike i duha nekog vremena.
Dakle prva i osnovna stvar - iako je postao prilično minorna figura, Yngwie je potpuno neuporediv sa bilo kakvim "brzim sviračima" kakve neki pominju na ovoj temi. Ne da nije u istoj klasi nego nema nikakve veze. kada se Yngwie pojavio osamdesetih, on je bio potpuna senzacija medju gitaristima u americi, jer niko to nije pre njega svirao tako. On nije bio klasičan svirač osamdesetih, sa kljunastom gitarom i tanušnim isprocesovanim zvukom, već lik koji je izrastao iz čizama Richie Blackmora i koji je taj simfo hard rock doveo na najviši mogući nivo. Svi su slušali šta Yngwie svira u potpunom šoku, samo nešto manjem nego kada se par godina pre toga pojavio Van Halen, i slavili ga kao jedno od najvećih otkrovenja. U hard rock muzici, realno, takvu vrstu proboja kakvu je on tada imao, je imalo samo još par imena medju high tech gitaristima, Van Halen, Vai, Satriani, i možda još par ljudi. Takodje, Yngwie je izdavshi svoj prvi solo album, na kome su se nalazile vecjinom instrumentalne pesme, bio medju retkima koji su izdali (skoro) hi tech rock instrumentalni album i da im je to prošlo kod publike. Za razliku od nekih drugih gitarista Yngwie ne pokušava da se progura u neki poznatiji bend, već pravi svoj bend, koji tokom osamdesetih izdaje nekoliko albuma koji su tada bili u prvoj ligi metala. To znači ne kao muzika za shreddere, nego tako da sam ja znao gomilu ljudi koji veze sa gitarom nisu imali, a slušali su "Odyssey" ili "Trilogy" jer su ime se jednostavno dopadale pesme, koje su negde bile na istoj liniji kao i ono što je tih godina radio Dio, možda sa malo većim izletom u mekše hard rock vode sa albumom "Odyssey".
Dakle nadam se da se razumemo, 80-ih, Yngwie nije tamo neki alkoholičar smarač, neki tamo "Brzo svira ali je glupo" gitarista, on je jedan od najpoznatijih gitarista na planeti, jako uspešan, čovek koji pokreće čitavu hordu svojih kopija i drugih gitarista koji idu za njim i pokušavaju iskoristiti određen stepen interesovanja za "neoklasični" metal i rock. On izdaje kvalitetne albume, ima posećene turneje, i redovno se pojavljuje u najvažnijim gitariskim i muzičkim časopisima.
Početkom devedesetih, metal i hard rock postaju demode, Yngwie-va zloupotreba alkohola i drugih supstanci uzimaju danak, snima sve gore albume, a suštinski prestaje i on kao muzičar da evoluira, i bar po meni, možda i sve gore svira - bar kad se uporedi ono što ostavlja na albumima.
Dakle nadam se da smo se skapirali bar za jedan razlog zašto se on ne može i ne treba tretirati kao tamo neki što brzo svira, isto kao što se ne može Halen tretirati kao "neki tamo što svira taping i benduje žice" - to jednostavno samo pokazuje da onaj ko priča ne zna o čemu priča.
još jedna jako bitna stvar koju ljudi ne vide i možda i ne žele da vide je da je Yngwie suštinski različit od ostalih neoklasičnih šred svirača jer:
- Ima ton, ali pri tome mislim TON, ozbiljan ton, koji dolazi iz ruke, i koji se ne može steći samo vežbanjem
- Ima blues background jednako koliko i klasičnu muziku, i ako ćemo realno, kad u nekoj improvizaciji odsvira neki SRV lick, to je sa takvim mudima, da sam jedino SRV-a čuo da to svira masnije i bolje.
- Svira sa energijom, greši puno, maši, glupira se, dosađuje, smara, preteruje, ali svira sa jednom vrstom ludačke energije koju ima jedan u desetine hiljada gitarista
- Brzina je potpuno nebitna, on nije najbrži, a brzina sama po sebi je jedan od NAJIRELEVANTNIJIH faktora za ocenu gitariste, zato što se NE MOŽE meriti ZAISTA. Neki lick može da bude težak za odsvirati i u srednjem tempu, a neke glupe fraze mogu da se sviraju enormno brzo. Znači to ne znači ništa i po brzini se ne meri tehničko umeće gitariste. To vam je kao da merite brzinu i kvalitet kola po tome dokle su ispisane cifre na brzinometru u kolima, pa u kojim kolima je napisano da juri više, e to su onda bolja kola. Besmislica.
Dakle, da se razumemo, to gde je Yngwie sam sebe doveo svojim vođenjem karijere i samoupropaštavanjem je sasvim druga priča, i razumem da nekom neupućenom klinji koga jednostavno ne interesuje da se informiše on predstavlja samo nekog debelog tipa koji je još jedan od "onih što sviraju brzo". Ali obrazujte se ljudi malo. Napisano je toliko besmislenih komentara ovde na temi da neću citirati niti jedan - pokušajte da razumete šta je značilo kad je Shawn Lane izašao tamo neke godine i počeo da svira to što je svirao kao debeli klinac, šta je značilo kada su ljudi čuli Al Di Meolu u ono vreme i kako je to izgledalo i kakvu je ulogu imalo, šta je značilo kad su čuli "Eruption" sedamdesetih, kad su čuli Yankee Rose i videli spot osamdesetih, kad su čuli "I'll see the light tonight" osamdesetih, ili "Surfing with the alien". Ne mogu se upoređivati babe i žabe, jer po logici kojom se ovde neki vode, Hendriks je sasvim prosečan gitarista, jer gomila njih može da svira i brže i preciznije i "pametnije" od njega, mnogi imaju "lepši" ton, a što jes jes, umeo je i da gnjavi.