Spoiler:
Void wrote:pešačim ja tako En Es-om neki dan, brutalno vreme do međunožja, nabio i cvike a bogami i slušalice, i svratim u studenjak da vidim šta se radi....reko' taman ću po sestru na Filozofski, a usput da vidim ima li šta zanimljivo u centru centra studenjaka, tamo gde nezadovoljni penzosi prodaju stare knjige, magazine, cedeove, nakit i svašta nešto...
sretnem slučajno drugara koji se zapucao kod nekog starijeg čileta i pregovara za kasete neke, ***** li ga, ćale mu se drnda u golfu 2 i ima još ugrađen kasetofon u kola, nije mu stalo da tera neku modu u pedesetoj, ali bi mu bilo gotiva da s vremena na vreme posluša nešto, pa zamolio sina, tj. tog mog drugara da mu nađe neku gotivnu ex-yu kasetu, tipa Azra ili Riblja Čorba. I dok on tako pregovara, čujem izdaleka potegla se neka tema oko Floyda, ja obazrivo priđem, pozdravim se sa njim i poželim dobar dan čoveku, ni jedan od njih dvojice me nije nešto posebno registrovao, više su me refleksno, mehanički pozdravili i nastavili sa pričom. Pošto bejah manje-više iskuliran, odlučio sam da pogledam šta lik nudi od kaseta, budući da sam imao još slobodnog vremena, a i javila mi se neka čudna nostalgija, budući da sam generacija koja je doživela pad kaseta, a čini mi se i cedeova i sve se to nekako desilo naglo i brzo, da nisam ni skontao da sam poslednji CD kupio pre 4, a poslednju kasetu pre 8 godina. Između čuvenog Panonskog Govnara koji je ej-kej-ejdovan na ovim prostorima kao Đorđe Balašević, Marinka Rokvića i Jašara Ahmedovskog i nezaobilazne Riblje Čorbe, video sam i jednu čudnu kasetu sa polomljenim omotom. Pomerio sam se da bih bolje video o čemu se radi, jer je sunce tuklo direktno u plastiku pod tim uglom, i skontam u neverici da 'ladno gledam u kasetu "Sailing The Seas Of Cheese" i to oriđiđi primerak. Spustim se, uzmem kasetu, otvorim onu skrnavu plastiku i ladno ispadne onaj debeli "booket" sa tekstovima, spiskom pesama, pečatima izdavačke kuće i serijskim brojem. Ovo je bilo neko izdanje za Poljsku, ili bar tako tvrdi buklet, ali ipak, oriđiđi je oriđiđi.
Pitam kao fol lika: "šefe, koliko ceniš ovo?" ...on se okrene od mog drugara, uzme kasetu i kaže : "huh....50 dinara". Ja opet, više iz neke zajebancije, nego što sam zaista sumnjao, rekoh: "polomljena je, a sudeći po spoljašnjem izgledu, nije baš velika verovatnoća da je zvuk 100% ispravan". Čile se zamisli u prazno na milisekund, pogleda me i kaže: " što jes' jes', daj mi 30 dinara i nosi je". Eeeej bre, Primus kasete, pritom oriđiđi, za 30 dinara?!
Naravno, dao sam mu 50, uz izgovor da nemam sitno, a i da je u redu jer je pošten trgovac. Zahvalio se, i ubrzo nastavio razgovor sa onim mojim drugarom oko kaseta za njegovog matorog.
...kad sam stigao u stan, iscimam kevu i kažem da mi pošalje stari Sonijev vokmen prvim busom koji ide za NS iz Sombora. Istripovala se žena, kao i svaka keva kad joj rođeni sin priča gluposti kao da je na kreku u 3 popodne, ali kaže da nema frke. Isto to veče, stiže bus na stanicu, javila keva koji je da ne bude zabune, i ja dočekam vokmen. Trk u stan, pojačalo čuk' u struju, zvučnike čuk' u vokmen...turim kasetu u pregradu, zaklopim i pritisnem PLAY.
Od prvog do poslednjeg onog čuvenog, analognog šuma, bio sam zadivljen i prosto hipnotisan. Stondiran potpuno od zvuka, a bez propratnih efekata paranoje. Srećan kao malo dete kada gasi svećice. Očaran kao malo svinjče u kaljuzi blata. Svestan konačno zbog čega je vredelo živeti i u najgorim godinama, svestan za šta sam bio uskraćen poslednjih 8 godina slušanja muzike.
Neverovatan je bio taj dan, zaista...