Ne beše li ti borac protiv uravnilovke, diktature proletarijata prosečnih...? Verujem, složićemo se, da oprema treba da ispuni ono što matematičari zovu 'potreban i dovoljan uslov', ispod toga: nedovoljno, preko toga: nepotrebno i redundantno, no bojim se da se ne slažemo oko apsolutne vrednosti praga gde jednima prestaje a drugima nastaje pravo na kvalitet i kvantitet opreme.Overdrive wrote:kakva empatija more
u vreme krize i bede kad ljudi nemaju leba da jedu on mi tu kači pedale od pola iljade evra. Bezobrazluk ako mene pitaš i odsustvo empatije. Džaba paket jefitinih pedalica pored da kao ublaži sliku.
Pseudo argument da samo "muzički uspešni", "ostvareni" a samim tim i društveno poželjni (a Danice, društveno poželjni su šta?
 ), imaju ta prava, a ostali u konc logore konfekcije i bižuterije, je iz repertoara demagoško-populističke retorike koja naizgled pledira na meru, pravdu i jednakost dok je zapravo paravan totalitarističke samožive volje za moć i diktat osrednjih, negirajući prirodno pravo pojedinca da svako prema svojoj perceptivnoj rezoluciji (i naravno, debljini novčarke) proceni šta je to za njega 'poteraban i dovoljan uslov'.
), imaju ta prava, a ostali u konc logore konfekcije i bižuterije, je iz repertoara demagoško-populističke retorike koja naizgled pledira na meru, pravdu i jednakost dok je zapravo paravan totalitarističke samožive volje za moć i diktat osrednjih, negirajući prirodno pravo pojedinca da svako prema svojoj perceptivnoj rezoluciji (i naravno, debljini novčarke) proceni šta je to za njega 'poteraban i dovoljan uslov'.Misliš da bi neko zavoleo simfonije, kamerna trija, kvartete i muziku čije težište nije na melodiji i ritmu već na nekim drugim atrbutima, boji, prostornosti, tonovima kao tačkama u prostoru... slušajući je na radio tranzistoru..., da bi se neko dete zaljubilo u instrument koji nema neku plemenitost, finoću što ga čini 'instrumentom' sposobnim da mu otvori neku metafizičku dimenziju zvučnosti...? Primenujući ta pravila ekonomike i "zasluga"...
Naravno da postoje i oni pogubljeni kojima je oprema stvar prestiža, substitut sopstvene nemoći i impotencije, mladi i naivni koji u opremi traže svoj identitet i signature... ali proglašavati takve slučajeve za jedino, univerzalno pravilo i kriterijum, je duboko pogrešno, pa i zločin prema estetama koji sigurno nisu marketinški instrumentalizovani u opsesivne potrošače, već pre izraz nagonske potrebe gonjene ličnim estetskim imperativom...




 
  Ja bih jedino ovima dao za pravo da su u pravu. Ali ja to mislim da se razumemo.
  Ja bih jedino ovima dao za pravo da su u pravu. Ali ja to mislim da se razumemo. 





