Post
by Dushan-85 » 05 Jun 2009, 20:06
Danas sam bas gledao, oko cetiri popodne, emisiju o Smaku na RTS 2. Ako Vlatko voli da svira, onda za Tocka se moze reci da voli da svira na svom instrumentu. On je sa gitarom prosto na ti. Nema nikog ko bi se tako prema svom instrumentu tako kao Tocak. Izgleda kao momak koji je po prvi put uzeo tu gitaru u ruke, i u onoj svojoj karakteristicnoj pozi, pokusava nesto svima ostvariti. Ali, on ne svira tacno i tecno kao Stefanovski, njegov, Tockov, zvuk je tezak, samo naizgled neprecizan, on je prosto, intuitivac. Od Stefanovskog tacno mozes ocekivati sta ce sledece izvesti na gitari. Vidis kako seta prstima po vratu, i tacno znas kada improvizuje a kada se sprema da odsvira kompoziciju do kraja i bez greske. Kod Tocka, cijela svirka je jedan veliki hazard. Znas da je to 'ona' kompozicija i da bi trebala ici 'onako' , ali on je svirac koji te uvijek iznenadi, i nikada do kraja ne znas sta ce se sledece desiti, sta izvesti na vratu i kakav ce zvuk napraviti. Vlatka zanima zvuk, i on radi na tome, a kod Tocka, zvuk je stvar trenutka, trenutnog raspolozenja, toka misli...Uporedjujem ova dva velikana, gitarska maga, zato sto sam ja 'podignut' na zvuku gitare Vlatka Stefanovskog, ali kad njega izgustiram, ja se vratim Tocku. Ne SMAKU, vec Tocku. Osim Kepe, Starijeg, koji je odlican bubnjara, ja pored njega i Tocka ne slusam vise nikog u SMAKU. SMAK mi se kao grupa nije dopadao . Ni njihovi tekstovi. Ali, zvuk Tockove gitare jeste. Njegova svirka pogotovu.On je zaista gitarsko chudo. Dobro, nisam otkrio nista novo, ali prosto, covjek je fenomen. Neki ljudi su prosto fenomeni. On je fenomen. Pojava. Nesvakidasnja. Velika tajna. I mislim da on kroz cijelu svirku zapravo pokusava da nam kaze nesto od te svoje tajne. Bas je dobro neko spomenuo da njegova svirka posjeduje jednu veliku misticnost u sebi. To je tacno. I to je ono sto toj muzici daje mnogo na tezini. On i Hendrix su jedini gitaristi koji ne mare toliko za tehniku, koja je samo njima svojstvena, vec haju vise za to da svoje ideje kazu i iskazu snazno i sa puno emocija. I u tome i uspijevaju. Zato je za mene slusanje Tockovih kompozicija i improvizacija uvijek jedna vrsta male svecanosti.