Post
by Dushan-85 » 29 Sep 2009, 07:11
Kada sam prvi put slusao Nevermind od Nirvane, a to je bilo prije nekih cetiri godine, sve me je to odusevljevalo i bacalo u tesku depresiju, istovremeno. Ali ova vasa rasprava me je nagnala da joj se vratim, i jedino sto mogu da kazem, gledajuci na njih kao jedan fenomen, mogu reci da sve ono sto ih je spajalo i cinilo posebnim i posebnijim od svih ostalih, bila je ta sirova energija. Ovako kad ih covjek vidi na okupu, prilikom kakvog foto-sessiona, moze samo zakljuciti , namah, da su to eto neki klinci iz kraja, ofucani, sjebani i nesretni/ i mozes im samo kazati: ko vas jebe!/ ali kad god bi dosli na binu i zaprzili po svojim istrumentima, nastajo bi pravi tajfun! Kobejn sebe nije stedio. Ne zanima me da li se ubio ili ubijen. Kad metak prodje kroz glavu, nije ni najmanje bitno da li je hromiran ili niklovan spolja. Kobejna vise nema i to je velika steta po muziku. I kako neko rece taj 'punky' izgled jeste ono sto me je kupilo. Kad neko pogleda spot za SMELLS LIKE TEEN SPIRIT, pomislio bi da su momci iz NIRVANE, doslovno 'izhicali' pare od onih ljudi u publici kako bi mogli iznajmiti fiskulturnu salu na par sati. Sve u njemu izgleda beznadezno i katastrofalno, pocev od publike, cheer-leadersica, izgleda benda, cistaca i pjesme. Nista ne daje nikakvu nadu. Nicemu. Ako iko pogleda i onaj HEART-SHAPED BOX, vidjece blagi 'pomak' od takvog dekora, ali on i dalje ostaje u okvirima neke, da se tako izrazim, 'urbane groteske'. I gledajuci taj NIRVANIN svijet, kroz pjesme i spotove, vidimo i osjecamo zivote ljudi koji nemaju vise sta da izgube, koji zive od danas do sjutra, koji zive prema devizi iz stiha pjesme LIKE A ROLLING STONE Boba Dilena:" When you have nothing/ You have nothing to lose." Izgleda da je Kurt negdje jednom davno trazio sigurnost doma, porodice, prijatelja, i onda kada je poceo da stoji na svojim nogama 'nesto' je odlucilo da bude drugacije. To 'nesto' zasigurno ce ostati nerjesiva zagonetka ili predmet beskajno dugih polemika i prepucavanja medju njegovim fanovima. Oko njihovog sviranja se nista drugo ne bi moglo reci nego da je to bio zvuk strahovito jake pustinjske oluje. Sve oko njih je bila pustinja. Otudjenost, strah, cinizam i nesigurnost, radjalale je u Kobejnovom slucaju fetuse za buduce pjesme. Ta bolesna atmosfera u gradovima tjerala ga je da i dalje stvara. On je sigurno jedan od rijetkih muzicara koji su uspjeli da ispune onu zelju Branimira Dzonija Stuliuca ' da se svira sirovi rock ravno rulji u mozak'. Momci iz NIRVANE su to odlicno znali uraditi. I sam njihov 'outfit' je licio na to, oni su bili ljudi koji nista nisu htjeli sminkati i 'lashtiti', vec su se pojavljivali pred ljudima onakvi kakvi jesu, u 'starkama', razdrtim farmerkama, iznosenim dzemperima i majicama kupljenim na rasprodaji, sa grcem u licu i neopranom kosom. Sve je to pokazivalo da ih vise nije bilo stalo za sve ono sto je japi-kultura prije njih pokazivala, da je bitan izgled, skupo italijansko odijelo i kosulja, uvijek ucakljene cipele. I nisu ni prihvatili hipi-ideju da ovaj svijet jeste dobar. Oni su prosto rekli : gledano mojim ocima-ovaj svijet je ovakav i ovakav. Moguce je reci da je svaki koncert NIRVANE za Kurta bila jedna vrsta psiho-terapije, jer je on svojim deranjem, razbijanjem gitara, pljuvanjem i prksnjem publike, samo lijecio svoje traume i frustracije. Ali, on se nije plasio da to pokaze. On je zelio da od svega toga nacini jednu veliku psiho-dramu, od cega je znao naciti spektakl, gotovo, epskih razmjera. Nerijetko mi se cinilo, dok sam pregledavao njegove koncerte, da je on zapravo bio onaj isti djecak koji je u svojoj sobi isprobavao mogucnosti sviranja na svojoj gitari, sa sklopljenim ocima, zamisljao da upravo takav kakav je, kao luzer i kraja, stane na veliku scenu. Odbivsi glamurozan izgled glem-stadionskog rocka, on je srusio jedan mit da moras izgledati 'takav-i-takav' da bi bio prodavan. Svaki njihov koncert zapravo je bilo ono ovaloplocenje zelje poljskog reditelja Jerzhija Grotovskog o 'siromasnom pozoristu', u kome je sva scenska pratnja, suvisna i odvlaci publiku od sustine onoga o cemu se govori. NIRVANA kao da je gledala svoj veliki odraz u ogledalu, kad bi god stajala pred okupljenom masom. To su bili oni isti ljudi iz njihovog kraja, isti nevermind-klinci koji nista drugo i ne zele od drugo od samozaborava u dobroj svirci. Album NEVERMIND jeste zapravo paradoks sam po sebi, jer se vidi da i pored 'zabole-me' naslova, stoji jedan od najbolje napravljenih albuma ikada napravljenih. Taj albuma prosto nema losu pjesmu. Svakim novim slusanjem moze se reci: E, ovo je NIRVANA. Ali NIRVANA ni u kakvom slucaju nema nista zajednickog sa budistickom predstavom Nirvane. Kod benda NIRVANA, svakim novim slusanjem pjesama, kao da se sve vise i vise udaljavamo od cilja, utrnuca svih emocija i priblizavanju 'punoci Praznine'. Ta praznina koja se moze osjetiti u njihovim tekstovima, satkanim od sirovosti, surovosti beznadja, straha, nafilovani su nevidjeno energicnim solazhama i pasazhima, grmljavinom Dejvovih bubnjeva, tacno kad treba ubacenih Krisovih bas-linija i Kurtovog 'deljanja' po gitari. Taj pakleni trougao savrseno je funkcionisao sve do onog kobnog dana kada je Kobejn odlucio da nestane sa lica zemlje. Istina, kad vodja nestane, svi se trude da od njegovog lesha nachine balzamovanu lutku i tako od njega nacine naprave besmrtnu sliku i priliku svog idola. Mozda je Kobejna pritiskala slava i novac, koji je dosao pod prokletim mangetizmom njegove harizme i talenta. Mozda je smrt bila jedini i pravi izlaz. Sa svime onim sto je uradio sa NIRVANOM, on je dao domaci zadatak svima da skupe petlju i nacine nesto tako. Nesto tako jednostavno, cetvoro-akordno, u isti mah tako prejebeno, iskreno, iskonsko koje ce zatresti rubove planete.Iznova.
To je i Killing Joke mislio pa su ih tuzili, al' proces je obustavljen zbog smrti Kurt-a.
