Duane wrote:jel zezaš ili ?
ako ne zezaš, do tell us more..
Ma ne zezam se, možda zvuči malo kao ribolovačka priča ali nije, bilo je to pre nekih 9 godina. Priča čak nije ni nešto spektakularna. Ispričaću tu priču zato što je ona meni lično znači: da se u životu (skoro

sve može kad se hoće i u tome je manje bitno kakav start imaš (mislim, šta si dobio i ko si kad se rodiš), da često zaista za najbolje stvari u životu ne treba ni dinara ("the best things in life are free")..
Ja sam preko neta saznao da Hard Rock Cafe u Londonu ima neku Džimijevu gitaru i pribeležio sam kako se zove menadžer mesta. Firma u kojoj sam radio me poslala za London. Kad sam uhvatio vremena i tamo otišao u njihovu prodavnicu (komercijala - gde se prodaju ne-previše-jeftini suveniri, palice, majice na kojima piše Hard Rock Cafe) - rekao sam prodavcima "ja tražim tog i tog"

oni kažu, "hm, doći će on uskoro ovde". Stojim ja tamo strpljivo, posle jedno sat vremena se očito smučilo ljudima da me gledaju

dolazi onda tip, raspoložen, smeje se i pita "jesi ti taj što džedži ovde ČAK sat vremena čekajući mene?". Skontao je to kao neku požrtvovanost (a ja se mislim, ovaj se izgleda davno nije vozio javnim prevozom, a posebno ne srpskim...) Kažem ja tu njemu prosto "vi imate to i to, ja bih to da vidim... please?". Pita me odakle sam, ja u jednoj rečenici kažem priču "ja sam niko i ništa iz nedođije (uzgred, on je čuo za Srbiju), prvi put sam u Engleskoj i u nekoj zemlji gde se priča Engleski, pa ako me ne razumeš šta pričam to je zato". I to je bilo to! Tip i dalje maksimalno srdačan, povede me na jedno mesto u podrumu (sa još nekom dvojicom), vrata ko u bankarskim sefovima, bilo je bar dvoje takvih vrata ako ne i troje. Zatim, nisam se uopšte usuđivao da pitam da li smem da slikam gitaru da ne ispadnem ko "turisti kojima je fotkanje najbitniji deo letovanja" kad tip: "ako hoćeš da je uzmeš u ruke...". Haha, baš si duhovit. Shvatio da se ne šali tek kad je treći put rekao "nemoj se ustručavati" ili nešto slično...ali onda sam se odvažio. Namestio mi još lepo jastučiće na kanabetu i kaže "ovi jastučići su isto Džimijevi, iz njegovog Londonskog stana". Pošto su žice bile obrnuto postavljene (za moj ukus jel, nisam levak) bilo mi je potrebno dosta koncentracije da proizvedem neke Džimijeve rifove i to koncentrisanje mi je srećom odagnalo malo misli, a i sa čovekom se zaista jako lepo dalo pričati, o "starim vremenima", muzici, instrumentima itd. Vrlo duhovit i ljubazan čovek! Međutim kada je tip rekao da su na toj gitari baš autentične žice koje je Džimi tada svirao, pomislio sam šta bi bilo da neka žica sada pukne, prevrnuo mi se stomak i rekao sam "aj me slikaj pa da vratimo ovo na mesto". Erik Džonson kada je probao ovu gitaru ali tada na njoj nisu bile autentične žice, sad je gitara kompletna... važi druže...
Kad daš čoveku mali prst on bi celu ruku, pa nisam 'teo kući...

))) Lenonovi rukopisi, jakna, Almanova gitara (da!) , Bo Dyddley-eva gitara, Cobain-ov Jaguar, truba Miles Davisa, zlatne ploče... a iza svake stvari priča, a njega ne mrzi da je priča! Dok je tip još držao moj fotoaparat kaže aj da te još slikam, tutne mi na glavu neki Bob Dylanov šešir i da neke dranguije u ruke "to su suveniri koje je Džon Lenon doneo iz Indije"..
Koliko sam ja shvatio otac tog tipa je osnovao Hard Rock Cafe, i to sa iskrenim (i naivnim) idejama, čistom ljubavlju prema rokenrolu.. Krenulo im jako dobro kada su neki poznati rokeri to prepoznali, pa su voleli tu da svraćaju (a onda je masa dolazila da bi slučajno srela neku facu).