
Ne ocekujem od bilo kog benda koji svira toliko dugo i ima toliko dobrih pesama/albuma da stalno izbacuje nesto sto je interesantno i originalno kao sto je bilo pre 20 godina, pa su mi ocekivanja bila relativno niska. Sa druge strane, bio sam zaintrigiran da cujem kako ce zvucati sa novim bubnjarom jer mi je prva pomisao na to da Portnoy nece vise svirati bila da su *ebali jeza. Nakon slusanja, nisam imao vise ni trunku sumnje posto Mangini podjednako dobro zvuci. Nisam ekspert za bubnjeve pa ne mogu da kazem da je tehnicki bolji ili losiji, ali mi bubnjevi kao deo DT muzike ne zvuce nista losije nego pre. Ni jedna pesma ne hvata na prvo (ili drugo) slusanje, ali zapravo ne mogu da se setim koja od njihovih pesama je takva. Ipak nije to Lady Gaga, mora da se ulozi neko vreme i da se pazljivo slusa da bi se skapirala muzika. To nije obavezno minus, jednostavno je takva muzika. Ono sto je cool je sto su opet poceli da spajaju kraj prethodne sa pocetkom naredne pesme kao Scenes From The Memory.
Ukratko o pesmama koje su mi privukle paznju:
On the Backs of Angels ima predispozicije da bude popularnija medju sirom masom jer ima malo komercijalniji vibe pomesan sa pravim DT zvukom. Donekle podseca na Pull Me Under sa laganim pocetkom koji prerasta u socan hi-gain riff

Build Me Up, Break Me Down im je klasicna "driving" pesma koju ubacuju manje-vise na svaki album, otprilike kao Constant Motion od pre par godina samo malo vise "mean" posto je na 7-zicnoj svirana.

Lost Not Forgotten jos jedna zesca stvar. Nakon uvoda ima malo uvirnuti unison za koji nisam siguran da li mi se svidja ali je nakon toga odlican cvrst rif (od 2:30)
This is the Life filozofska balada, dobra, svidja mi se

Bridges in the Sky ne razumem ono podrigivanje na pocetku ali nakon njega sledi

Breaking All Illusions jos malo filozofije

Na kraju ne mogu da odaberem ni jednu pesmu koja bi ostala legendarna i nakon 20+ godina kao sto su im neke sa pocetka karijere i dalje legendarne, al to je donekle i ocekivano. Malo mi je zao i sto, iako je odlicna svirka, nema ni jednog epskog Petrucci gitarskog sola koji ce skidati i naredne generacije. Ali ipak je album vredan slusanja, drzace mi paznju dok ne izadje sledeci album

Sta vi mislite?