
Jedini džem album za koji znam da je ikada snimljen u Beogradu... Punim imenom "Beogradska prevara uličnog i nadzemaljskog sjaja", predstavlja sve ono što ja cenim u nekadašnjem i sadašnjem srpskom rocku. Jedan konceptualist (Kosta Bunuševac) i jedan originalan muzičar koji se tada nije plašio da bude drugačiji (Dušan Kojić) snimaju album u kojem Kosta džemuje rečima a Koja gitarom - a pritom nisu ni džezeri ni bitnici.
Zvuk je "the best of new wave", sa onim fenomenalnim "Disciplina" potpisom njihovih ranih albuma. Kostine reči su minimalističke i, kako naslov albuma kaže, "prevarne". Teško da se i na jednom drugom albumu srpskog rocka može naći takva, zenitistička poezija. Recimo, u prvoj pesmi Kosta recituje:
Sin ima oči,
Plave oči,
I živi u totalnoj samoći.
Krivica ne postoji,
Ali zato vreme stoji.
Vreme stoji.
Kad vreme stoji,
Ja ne postojim.
Da ponovim: neće se ništa desiti što je moguće.
Sve je u sastavu... čega?
Ničega.
Kad vreme stoji, ja ne postojim.
Zato:
Bio jednom jedan dan.
I u tome danu bio – ja.
Bio – ti.
I bili smo – svi.
Stvari stoje, vrlo jednostavno.
Ne mogu da se promenim.
Nikako. Nemoj misliti da je stvar jednostavna.
Ipak, ipak je... pak, pak, pak... Nije, nije čas.
Sve je postavljeno na svojim mestima.
Budite sasvim bez brige.
Nikad kraja, nikad kraja neće biti.
Ipak, jednog dana, pre kraja.
Koliko ima sati?
Nemoj stati, nemoj stati.
Ovo je maj, i to dobro znaj – da je ovo maj.
A u maju – svi znaju.
Šta znaju u maju?
Cvetaju biljke, i govore... [nerazumljivo]
Ipak zapevajmo jednu pesmu:
Jedan i jedan su dva.
Dva i tri su pet.
Pet i sedam su dvanaest.
I tako, stvari se razvijaju.
Nikako da se prekinu.
Ko bi se nadao da je nekada i kod nas bilo ovakvih dragulja? Ako vas je ikad zanimalo šta znači "objet d'art", treba vam ovaj album. Ako vas zanima šta je to džem, takođe vam treba ovaj album. Pronađite & poslušajte ili će vam biti žao!