
U rukama našeg dobrog Džonija... Nego ovo nije njegov sig? On bi trebao da ima maple fretbord i bolt on...dweezil wrote:evo ovaj lik ima bash strava sound sa jednim PRS-om
Nego, on topic:
Imao sam prilike da sviram par PRS-ova (tačnije 3 komada). Iako nije bilo u nekim extra uslovima (gitara-proc-hifi), pored njih sam na raspolaganju imao i dva strata, jedno tele, jednu 335icu, explorera i jednog les paula, tako da je imalo sa čime da se upoređuje.
Izrada samog instrumenta je onakva kako su momci iz Gibsona to zamislili, a nikada im nije potpuno uspelo.
Kozmetika - vrhunska.
Svirljivost - besprekorna.
Ali zvuk i celokupni utisak... Meni je bilo ono, nit' smrdi nit' miriše (u prevodu: niti je Fender, niti je Gibson, niti je Ibanez...).
Kapiram da je to i poenta PRS, ne žele ljudi da prave kopije, ali nisu me ni u jednom aspektu oduševili originalnošću...
Definitivno imam problem koji je Sinisake lepo opisao.
sinisake wrote:To sto su muzikantima usi naviknute na Fender (Strat i Tele za tradicionaliste, oni Jaguari za alternativu) i Gibson (Les Paul,335 i mozda jos koja) pa sve druge gitare za njih nemaju dovoljno ''karaktera'' nije problem tih gitara, nego muzikanata i slusalaca, njihovog horizonta ocekivanja.
Cinjenica da su te navedene gitare velikim delom definisale rok zvuk malo ogranicava nasu percepciju, rekao bih, pa nesto sto nije kao to automatski proglasavamo beskarakternim...
Šta da radim, priznajem.

Tako da, neke stvari su me oduševile, a prema nekima sam ostao potpuno ravnodušan. Verovatno bih trebao još mnogo da se "družim" sa tim gitarama da bih mogao da formiram mišljenje DA ili NE.
Što se tiče "posmatračke" strane (tj. slušanje albuma, pesama na kojima se sviraju PRS gitare) jedini koji me je oduševio svirajući PRS-a je Hiland i to sam tek sada čuo zahvaljujuću dweezilu. Mislim na neki trip tona-svirke koji ja volim.
Stvarno opako zvuči!

U tom kontekstu imam isti "problem" koji imam i sa Fodera bas gitarama.
Konstantno su preagresivne u mixu, kao da ne dozvoljavaju bendu da ima neku ujednačenu priču.
Non-stop imam osećaj kao da me neko gurka i šapuće "Evo me! Tu sam! Da li me čuješ?! Tu sam! Sada ja sviram! Čuješ li?"
To sve super zvuči u nekim instrumentalnim pričama Ričard Bona-e, Al Di Meole (čiji basista takođe svira Foderu, a trenutno sam zaboravio ime lika) i sl. ali što bi rekla današnja mladež: "It ain't my cup of tea".
