Uvek mi bude žao kad čujem pametne klince, one najbistrije i najosećajnije, koji su istinski podmladak naše izbubecane i dezorijentisane nacije, kad razlažu kako u rokenrol treba uneti "nešto naše"; to jest, da ne bismo bili epigoni, treba stvarima da damo lokalnu boju. To je, nažalost, privid, ili još gore, to je fundamentalna zabuna. Ako sam roker, onda ne nudim "nešto naše" nego nešto moje: rokenrol zahteva ličnu obojenost, ne lokalnu, jer lokalna je kolektivna. To je kao one odveć poznate situacije kad našeg čoveka negde na Zapadu zamole da se predstavi nečim svojim, ličnim, na šta on potegne nešto typisch serbisch. Lepo i krasno, ali čoveče, nisu te to pitali...
E, tako isto prolazi i prolaziće svaki roker koji povuče na folk. Od rokenrola tu naposletku ne ostaje ništa, nego spadneš ili u turbofolk ili u world music: od onog prvog, ako se iole čuvaš, sačuvaćeš se, ali od world music --koja već u startu znači third world music-- jedino Bog ako te sačuva. Pa ako hoćeš i možeš da budeš Bregović ili Lajko ili Luis ili koznašta/bogznašta, bićeš Bregović, ili Lajko, ili Luis, ili koznašta/bogznašta od karijere, sa sve orkestrom -- ali roker biti nećeš, nikad, nikad: ideš na policu pored Šabana, ne ideš na policu pored Jaggera, i to je to.
A zbog ovoga sam u stvari započeo ovaj post:
Sušta istina. Samo nek se ima u vidu da i ta druga pošast, kao i ona prva, potiče iz slavnih --naoko slavnih!-- vremena jugoslovenskog rokenrola. Ta jeres pametnog, urbanog i praznog, iliti cakum-pakum-vakuum, takođe ima svoje jeresijarhe, po imenu Idole, čija se koliko-god-išnjica tu skoro proslavljala po beogradskoj štampi.Bozha wrote:Fali iskrenosti! Svi nesto glume, prilagodjavaju se misljenima, svoj stav kriju kao zmija noge... Svi ko Trotersi, strucnjaci za marketing, osluskuju trziste, a scena isprazna [...]
To su, eto, koreni zla koje nas ne pušta ni odovud ni odonud: Bregović i Divljan -- Šešelj i Čeda srpskog rokenrola.