Ibanez je čudo od firme. Ili bolje rečeno, čudo od brand name-a. Hoshino Gaki su dobro skapirali kako treba voditi firmu i pravili dobre komercijalne poteze tokom poslednjih 20 i nešto godina. Ono što je najfascinantnije je da su im najbolji instrumenti uvek bili u senci RG seriji srodnih modela - nekako je počelo da se podrazumeva da je "ibanez player" šreder ili mladi metalac u pubertetu sa RG derivatom u rukama i gitarskim tonom mase i obima zgaženog čvarka. Mislim, da se razumemo bio sam i sam u toj fazi, valjda je to deo odrastanja.
U principu ta voljena RG serija i sve njoj srodno je fascinanto dostignuće - radi se o tome da je neko shvatio da nije bitno kako gitara zaista zvuči - već kako zvuči onome ko je proba na set-up-u na kom je proba, da je bitno da je lepa moderna i da je svira neko ko je strašan baja na kog se kupac loži. I naravno - da je jako udobna - što se ne može poreći većini modela, jako svirljive gitare. Sa druge strane, postoje dva proizvoda koja su lično najodgovornija za odvratne gitarske tonove - Ibanez RG i Rockman sprave Tom Sholtz-a. Ne da nikada nije bio proizveden neki solidan RG - dešavalo se da se tu nađe neki dobar komad drveta koji se uklopio sa vratom, pa kad se to nabode u valjano pojačalo, nije rđavo. Ali to je toliko retko, da je čak fascinantno - od desetina "rokerskih" Ibaneza koje sam probao, samo nekoliko gitara su bile zaista dobre, u tonskom smislu, nekoliko signature-a ovih onih, i par RG-a uglavnom serija 500 i 700 sa kraja osamdesetih, početak devedesetih. Mislim da je to jedna od retkih firmi koja može da pravi skupe gitare koje su potpuno nemuzikalne - i da ih proda po cenama koje su fascinantno visoke. Npr, zašto neko plaća onu Vai-evu skalameriju onolike pare, je oduvek za mene bila misterija. RG 550, samo ukrašen, i 3 puta skuplji. Al dobro, zato i privređuju kao firma.
Najbolji Ibanez koji sam svirao, je začudo i možda u kontri onome što sam upravo pričao je bio ovaj:
http://www.youtube.com/watch?v=uDvlkWSRXK4
Neki moj polu-laički zaključaj je bio da je to zbog drugačijeg izbora drveta, naročito maple fretboard-a. Ova kombinacija je tonski nekako bolje funkcionisala nego rosewood Jam-ovi. Gitara je bila topla, a opet otvorena u gornjim frekvencijama, definisana, zvučala je kao jako dobar strat u međupozicijama. Doduše bio je i serijski broj 44 tako da su se možda potrudili da tu prvu seriju odrade valjano. Kupih je jeftino jer je vrat bio zalomljen, na kraju opet prodah dalje.
Elem na temu ove priče, kome treba solidan RG - serija 500 i promena magneta i to je to.
A za mrava specijalno,

zbog doživljaja da Ibanez RG sa fabričkim magnetima zvuči "finije" nego Music man sa EMG-jem. Ne znam, to je upoređenje, kao da igra reprezentacija Brazila sa reprezentacijom najboljih modnih manekena, i onda nakon što su ih dobili sa rezultatom 540 naprema 1 (i taj jedan je autogol) komentator konstatuje "Ipak je reprezentacija manekena bila tokom utakmice finija od reprezentacije brazila". Naravno malo se šalim i preterujem, i nekome jednostavno može da ne leži MM kao instrument, vrat, ton otkud ja znam šta, ali objektivno, to je toliko ozbiljnija gitara tonski, zbog same konstrukcije i oblika, plus su ti magneti na Ibanezu toliko osrednji, da moj um nije u stanju da tačno razume kako neko može doživeti zvuk Ibaneza kao bolji. Kad udariš E powerchord sa MM-om, 85-ica u bridge-u, brate, oči ispadaju. A to kaže neko ko je svirao Ibaneze a nikad nije želeo da svira MM-ove jer mu ne leže.