uvek me je čudilo odakle npr. Fretted Americana izbacuje dosta tih očuvanih komada, da li su oni po difoltu uber cenjeni zbog podrazumevanog kvaliteta ili samo zbog godine proizvodnje... možda su tada instrumenti kupovani radi nekih drugih razloga osim sviranja pa sada vlasnici (ili naslednici) rešili da unovče apstraktnu vrednost...
Činjenica o starosti onda drži vodu? 50 godina satrosti za električnu gitaru (F ili G) slučajno se nekako sama nametnula kao nešto što podrazumeva kvalitet (skoro uvek), ali zašto, bolji kvalitet obrade sigurno ne, hardvera, drveta, pa i sada se prave gitare od možda još starijih, ili se akcenat baca na početak starenja gotovog instrumenta?
Sve u svemu nekako deluje apstraktno i precenjeno, tj. naučno dosta šuplje, ne očekujem da se NASA bavi ovim fenomenom, mislim da u suštini preovladava ljudkski faktor ili psiha u celoj priči, možda je sve započelo prvim lomljenjem gitara na bini pa otud ta opsednutost čerečenjem i razapinjanjem na krst nečega dovedenog do simbola jedne heneracije... nemam pojma samo guess-ujem, ako ima neki diplomirani filozof/sociolog/psiholog nek se uljuči


Verovatno je u pitanju to što je srednjak™ po nekoj opštosti u srediniguv'nor wrote:Edit: Nego, jeste izvalili da je na svim tim staronjama™, a ima ih dosta bas na frettedamericani, middle magnet najnapujdaniji - fora koju, AFAIK, danas i dalje koristi samo Fender (u CS Fat 50's, mom Cray setu itd), dok svi ostali motaju bridge do P90, a middle i neck ostaju relativno blizu?


