(The Clash, "Spanish Bombs", citirano na početku eseja "Nadziranje značenja" Deana Dude, u: Dean Duda, "Kulturalni studiji: Ishodišta i problemi", "AGM", Zagreb, 2002, str.7)
Navoditi razloge zašto Dean Duda citira "The Clash" na početku svog univerzitetskog udžbenika nema baš suviše svrhe na MF-u, ali - dužan sam to gospodinu Dudi i njegovoj velikoj ulozi u komparatistici na ovim prostorima. No, dosta o Dudi, hajde da pričamo o muzici.
Ako ste mlađi od - otprilike - osamdeset i neke, onda Džoa Stramera pamtite iz filma "Gospodin i gospođa Smit", na snimanju kojeg je Bred Pit smuvao Anđelinu Džoli (što je čist bezobrazluk, jer svi znaju da je ona odavno obećana našem administratoru Knight Of Doomu!).
Negde posle polovine filma, Bred i lepa Anđa su - sećate se - u onom šatoru, usred robne kuće, opkoljeni specijalcima. Vode kratak srcedrapateljni dijalog, a onda izlete i počinje "spori ples sa pištoljima i smrću", neka vrsta Matrix-tanga u kojem njih dvoje pobiju toliku količinu SASovaca da bi im na tome pozavideo i Bata Živojinović...
E, ta pesma na koju njih dvoje plešu taj "tango smrti" se zove "Mondo Bongo", i peva je Džo Stramer.
Džon Graham Melor (Džo Stramer) vam je možda površno poznat kao član jednog danas tužno i nepravedno zapostavljenog benda koji se zove "The Clash"... Uvek se rastužim kada "Nightwish generaciji" spominjem velike bendove koji su bili slavni duže od petnaest minuta, ali nisu poznati jer ove godine nisu svaki čas u vestima.
Kada se "The Clash" priča završila, Džo je jedno vreme vodio radio-šou na BBCju - što je vrlo neobično, s obzirom da je Džo uvek bio ultralevičar, na rečima (ako ne i na delima) dvaput opasniji od bilo kojeg političara sa ovih prostora.
Zašto onda pričam o "Global A Go-Go" albumu, a ne o slavnijem periodu albuma kakvi su "London Calling" ili "Sandinista!"? Dva razloga:
1) Ovim albumom je - u neku ruku - počelo ono što se zove "novi period world musica". Čućete nemeditativnu muziku, i muziku "trećeg sveta". Čućete mnogo više akustičnih instrumenata nego što ste navikli, slušajući The Clash. Iznad svega, nećete moći da poverujete koliko je zvuk ovog albuma moderan.
2) Za nas koji živimo tu gde živimo, međutim, album je mnogo "moderniji" po spominjanju Balkana i Jugoslavije. On je, može se reći, naša "karta za svet" - priča o nama i pomaže da svest o ovim prostorima dopre dalje nego što bi inače doprla. Svaka čast ljudima kao što je (recimo) Piter Handke, ali rame uz rame sa njima stoje ovakvi ljudi kao što je Džo, koji objavljuju albume kakav je "Global A Go-Go".
Drugim rečima, gospodin Duda zna zašto citira "The Clash" na početku jednog univerzizetskog udžbenika.
Da vam, za kraj, navedem kako nas Džo vidi u svojim stihovima:
We've gone Balkan - we've gone Balkan anyway
It absolutely had to happen to someone today
Yeah, there's no smoking anywhere - throw it all away
Yeah, we've gone Balkan anyway - you can get rid of the blues this way
Yeah, that's how we fix the blues today
And its time to be doing something good.
("Mega Bottle Ride")
Welcome to Britain in the third Millenium
This is the diary of a Macedonian, Macedonian
He went to Britain in the back of a lorry
"Don't worry, don't worry, don't hurry."
Said the man with the plan
He said, "If you really wanna go - you'll get there in the end."
...
He had the wooly scarf of Shaktar Donetsk
Nay, the banner of freedom wrung around his neck
Inherited from his father
One of the Ukraine exiles of Yugoslavia
He said, "You'll get there in the end."
("Shaktar Donetsk")
